vakuum
Ko te šiša
Otkako smo promijenili stan, promijenili dućane sa svakodnevnim namirnicama (one koji su sada malo bliži), promijenili bankomate (kojima se još uvijek bojimo prići da nam neka čudna ruka iz torbice ne iščupa karticu), promijenili mjesto parkiranja, promijenili smo i frizera. Ne zato što muško-ženka fizerka nije znala svoj posao, nego jednostavno zato što je ova sada bliže. Pa ako je tu, pod nosom, ima natpis „Frizer za žene i muškarce“ (tu se i djeca podrazumijevaju), valjda zna i svoj posao. Osim toga ima i psa, pa kad se sretnemo u parkiću uvijek pita: „Kad ćeš doć? Kosa ti je nekak izgubila sjaj!“ Ili: „Stvarno ti je vrijeme za farbanje!“. Ili, pak:“Pa daj da ti bar šiške odrežem!“.
I njen pas se šiša. I taj pas ima savršenu frizuru. Al ne šiša ga ona. Plati jednom mlađem stričeku, pa on u svojoj garaži savršeno obavi taj posao.
Već dvije godine friziram se kod nje. To podrazumijeva i šišanje i pranje i farbanje. A podrazumijeva i pričanje. Ja ne znam nikog ko toliko voli pričat kao frizerke. Zašto jednostavno ne bi mogli doći u salon, sjest, opustit se, zatvorit oči (ako imate povjerenja.. ako ne.. oči širom otvoriti) i uživati. Jednom u dva mjeseca netko drugi napravi ono što ja radim dva puta tjedno. Pere mi kosu i fenira me. Dobro, i pofarba me, jer sam odustala od samostalnog farbanja. Osim zidova. To Lik i ja začas… sami…
Čim uđem u taj salon, ta simpatična (jer je stvarno simpatična), vitka, velikih smeđih očiju, duge plave kovrčave kose, djevojka, uvijek vesela, počne pričat, ispitivat, pa opet pričat. O svemu. O svemu i šire. O ljubavnim jadima, najviše. Veli da više nema normalnih muškaraca, da ne traži previše, da samo hoće da nije oženjen, da ne traži seks pri prvom susretu, da nije mlađi od nje i da je muško.
Da ju utješim, kažem joj:“Pa kaj će ti.. pa da izgledaš ovak umorno ko ja, s kosom bez sjaja, neodrezanih vrhova i predugačkih šiški…“
Njezina mama radi u istom tom salonu, ali ona šiša samo muške. Kad nema muških mušterija izvali se u stolicu i čita. Uopće se ne obazire na naš razgovor. Ni na poteze škarama. Nisam se ni ja obazirala prvih par puta, jer sam bila sigurna u njenim rukama. Što zbog brda diploma na zidu, što zbog njenog nagovaranja da dođem, što zbog onog natpisa na ulazu i prekrasne ženske osobe na plakatu salona, širokog osmjeha. Očigledno zadovoljna samom sobom.
Upravo tako sam i ja željela izgledati. Dobro, znam da mi ne može promijeniti lice. Pa nije Glumičić. Al bar da sa osmjehom izađem iz salona.
I izađem. Uvijek.
Ponekad se samoj sebi smijem na šta ličim. A ponekad mi treba baš takav neobavezan, opuštajući razgovor, poslije kojeg se baš dobro osjećam. Pa se opet smijem, tih par koraka do doma. Pa doma, opet. Dok prepričavam nove dogodovštine iz salona.
Prvi put sam se htjela postepeno ošišati. Rekla mi je da će sad ljeto, pa da neću moći vezati rep. Pa me nije postepeno ošišala. Drugi put sam čvrsto odlučila postepeno se ošišati. I opet sam izašla iz salona sa frizurom koju nosim valjda od srednje škole. Treći put (ne vjerujte u onu treća sreća), kad me pitala: „Kak da te ošištam?“, već sam znala da ću ponovo doći doma, a moji će me samo gledati i pitati: „Kaj si ti bila kod frizera?“.
Odustala sam od toga da joj objasnim što to znači „postepeno“ na mojoj glavi. Očigledno zna što to znači na njenoj. Samo ne znam ko nju šiša. Mama sigurno ne. A sama…teško.
Pofarba me, dva puta mjesečno. Ispričamo najnovije događaje u proteklom vremenu, smijemo se svojim bedastoćama, njen pas me par puta obliže po licu i ja opet, sa osmjehom na licu odem doma.
Njena mama čitavo to vrijeme sjedi, zavaljena u stolicu i čita.
Zadnji put me dočekala sa viklerima na glavi. Mama je bila na svojoj poziciji, zadubljena u štivo. Moja se fizerka odma bacila na posao. Farbanje. Samo farbanje. To radi savršeno. Ima čak i zapisanu moju nijansu u svojoj tekici, pa se prije navlačenja gumenih rukavica malo podsjeti o kojoj je boji riječ i baci se na posao. Farba i priča. S viklerima na glavi.
Kad je natrackala tu boju na moju glavu posvetila se svojim viklerima. Skidala ih je pažljivo, jednog po jednog i pri svakom novom skidanju ljutila se, jer joj kosa još nije skroz suha. Njena mama se i dalje nije obazirala. Nakon tri, četiri skinuta viklera i njenog negodovanja zbog još uvijek nedovoljno suhe kose odlučila sam uzeti stvar u svoje ruke. Više stvari. Fen, viklere i lak za kosu.
Oprezno sam sušila svaki pramen oslobođen viklera. Njena mama je čitala, a ja sam joj napravila frizuru iz snova. Nije moja struka, al nebrojeno puta sam gledala kako to one rade. I nije neka nauka. Osim postepenog šišanja. Ona je samo molila Boga da niko ne uđe u salon i ne vidi prizor: Ja sa bojom na glavi, u jednoj ruci držim fen, drugom gužvam pramen, a ona sjedi u stolici rukama pokrivenih očiju i smije se.
Od vremena kad sam shvatila da nikada neću imati „postepenu“ frizuru, budem li nju tražila da me ošiša, otišla sam drugoj fizerki, Nije tako simpatična kao moja, ali obavila je to savršeno. Moji su doma konačno primijetili da sam bila kod frizera. I ja sam konačno bila zadovoljna. Sad imam dvije frizerke. Farbačicu i Šišačicu. Dok sam promatrala u ogledalu svoju postepenu kosu mislila sam da će se ova prva naljutiti na mene i ubaciti mi možda koju crvenkastu nijansu na slijedećem farbanju.
To je jedino što me brine. Dobro to i bliskoistočna kriza.
Danas ponovo idem kod nje. Na farbanje. Prošlo je taman dva mjeseca i vrijeme je.
Samo se bojim da me ne pita: „Ko te šiša?“
