vakuum
Dražesna zemlja Nizozemska
Već dugo u novčaniku nosim jedan tekst prepisan iz nekog ženskog časopisa. Već više od 14 godina. I iako sam ga prepisala kemijkom olovkom, sav se taj tekst razlijeva, pa kad ga sad gledam čini mi se kao da mi dioptrija nije baš najbolja. Čak mi niti rukopis više nije takav. Možda nam se rukopisi promijene kad rodimo dijete. Ili kad rodimo drugo dijete. Ili nam jednostavno nakon toliko godina tipkanja po tastaturi olovka više ne leži tako dobro u ruci.
Nije niti čudo da mi novčanik izgleda kao da sam upravo iz banke podigla svu svoju, muževu, maminu, tatinu, sričevu i Sanaderovu ušteđevinu, kad u njemu nosim svakakve papiriće. I one koji će mi možda zatrebati i oni koji sigurno nikada neće. Ali ovaj papir, četiri puta presavinut, čuvam i sa kupnjom svakog novog novčanika, ja ga uredno premjestim. I opet ga čuvam.
Taj mi je tekst davao snage da ću se možda morati sama utješiti, kada to nitko drugi neće moći. Ili da ću ja biti ta koja će, nedajBože, moći nekoga utiješiti, kad svi drugi pokušaji budu beznadni.
Kada žena nosi u sebi novi život, kad prvi put na monitoru ultrazvuka ugleda sasvim maleno srce, sasvim maleni novi život, u njenoj se glavi rađa milion misli. I vesele i tužne i nesigurne i sigurne i želi jagode sa šlagom i kisele krastavce i želi sve to pomiješati. Neke žele čevape baš u jedan sat u noći... ali baš sve, pa čak o one manje pobožne, navečer se, pred san, pomole Bogu. Samo da sve bude u redu.
Kod mene je sve bilo u redu. Oba dva puta. I oba dva puta sam mislila da je to možda upravo zbog tog papira kojeg čuvam tako dugo, tako sebično.
Nedavno sam ga ponovo pročitala i ponovo se divila autoru.. za kojeg iskreno ne znam tko je i prvi put, nakon dugo vremena poželjela sam to podijeliti sa drugima. Možda zato što meni više ne prijeti takva opasnost, a možda iz želje da nekome koga i ne poznam pomogne.
Za svaki slučaj u Google sam utipkala nekoliko riječi iz tog teksta, jer on nema naslova, u nadi da to neću pronaći ovdje. U nadi da je to nešto što samo ja čuvam. Presavinuto četiri puta.
Bila sam u najmanju ruku razočarana kad sam vidjela da, gotovo identičan, postoji...u Hrvatskom portalu za roditelje, a onda i još dva rezultata za tu pretragu... U prvi tren...a onda mi je bilo drago da je to mogu pročitati i milioni drugih, a ponajprije oni kojima to, nažalost, bar malo može ublažiti bol. I upravo njima, roditeljima koji su u tih nekoliko redaka, bar na tren pronašli utjehu, želim da uživaju u toj dražesnoj zemlji, Nizozemskoj, u koju mnogi od nas nikada neće ići.
Divim se njihovoj hrabrosti. Divim se njihovoj volji. Divim se njihovoj ljubavi. Divim se njihovoj snazi. Jednostavno...divim im se.
I zahvalna sam, što moje oboje sada mirno spavaju, što se vesele novom danu, što ću ih sutra ujutro poljubiti, pitati ih što su lijepo sanjali...i što nikada nisam morala otići u tu zemlju.
I što ću konačno, četiri puta presavinuto, moći baciti u smeće. I još jednom se pomoliti, za svaki slučaj...
Nakon nekoliko mjeseci pomnih priprema, stiže dan odlaska. Spremite torbe i krenete. Nekoliko sati poslije, avion sleti. Dolazi stuardesa i kaže:
-«Dobro došli u Nizozemsku!»
-«Nizozemsku!?»-kažete vi. «Što ja radim u Nizozemskoj? Platila sam za Italiju. Cijeli sam život sanjala da dođem u Italiju.»
Ali sletjeli ste u Nizozemskoj i sad morate tamo ostati. Važno je da vas nisu odveli na neko strašno mjesto, prljavo, puno pesticida, gladi i bolesti. To je samo jedno drukčije mjesto.
Tako morate izići i kupiti nove vodiče. I morate naučiti jedan potpuno novi jezik. I srest ćete mnogo novih ljudi koje inače nikad ne biste sreli.
I nakon što ste neko vrijeme tamo pogledate oko sebe i počnete primjećivati da Nizozemska ima vjetrenjače, tulipane, čak i Rembrandta.
Ali svi koje znate odlaze u Italiju i hvale se kako su se tamo prekrasno proveli. I do kraja svojeg života govorit ćete:
-«Da, i ja sam tamo željela ići. To sam planirala.»
I bol zbog toga neće nikad, nikad, nikad, nikad proći... jer je gubitak tog sna jedan jako važan gubitak.
Međutim, ako potrošite svoj život jadikujući što niste bili u Italiji, nikada nećete biti slobodni da uživate u jednoj dražesnoj zemlji... Nizozemskoj.
26.02.2006. u 01:42 |
15 Komentara |
Štedi |
Gore |
^
Ma, bravo. Opet sam uživao. Iako i meni ponekad treba vodič, uživam s njima. Bravo, vakuum.:)))))
| sklblz | 26.02.2006. u 08:42
ostadoh bez rijeci.... bez rijeci, kazem ti.... puno pozdrava...
| SSpot | 26.02.2006. u 11:12
Prekrasno. Za vrijeme mog prvog putovanja, bila sam premlada i bilo mi je svejedno kamo putujem, odnosno bilo mi je važno samo da rodim živu i zdravu BEBU, jer meni tada nije bilo važno ništa drugo. Drugi put sam ZNALA da ću roditi kćer, znam malo čudno opet sam samo bila sretna i debela i eto. A ova priča je nešto prelijepo. Pozdrav.
| maria helena | 26.02.2006. u 14:51
Biti na putevima života. Želje nas često čine nesretnima i ne vidimo ljepote života. To smo upravo mi, upravo tu gdje jesmo. :)
| Mladen | 26.02.2006. u 20:11
Pa sad baš onaj dio o Sanaderovoj ušteđevini je poprilično upitan?????Što se tiče Nizozemske,autosugestija je moćno oružje(a Nizozemska je lijepa i napredna zemlja).Lijepe ti snove želim!
| Forza Fiume | 27.02.2006. u 00:00
@sklblz-hvala, svima nama trebaju vodiči.., a vi meni ovdje puno pomažete, hvala... /@SSpot-ne trebaš ništa reći.. samo nek su živi i zdravi, što i tebi od srca želim:)/@maria helena-to je jedino što je mene mučilo.. samo da budu zdravi i živi.. a još su i veseli.. pa di ćeš ljepše :))/@Mladen-lijepo si to rekao/@Forza Fiume-točno... u ponoć:)))) dobro ti jutro:)
| vakuum | 27.02.2006. u 09:14
ti si snivala dva puta,lijepo snivala i sad imaš razloga za smijeh,,samo neznam dali treba baciti papirić koji sreću donosi iako je objavljen,,ja ga bacao nebih,nije težak a možda i zatreba
| fizikalac | 27.02.2006. u 10:01
Krasna priča. I ja bih na tvom mjestu čuvala papirić.
| Pjesma o jednoj mladosti | 27.02.2006. u 10:59
a cuj tako to ide... :)
| JJ | 27.02.2006. u 11:42
I ja sam rekao nesto slicno kad sam se rodio......... pa otkud ja ovdje nisam se htio roditi ovdje niti u ovo vrijeme.......!?!?!?
| macko | 27.02.2006. u 13:06
No, ima uvijek druga prilika......u drugom zivotu.......
ja znam nešto talijanskog ali niskozemski nemam pojma.... ma šalim se naravno ;-) nitko djecu nije pitao za mišljenje žele li na ovaj svijet, zato smo tu mi roditelji da im olakšamo i uputimo ih
| MT mafija | 27.02.2006. u 14:16
@fizikalac/@pjesma o j.m.-još ga nisam bacila... stvarno nije težak, a i izgleda ko da imam više novaca u novčaniku:))/@JJ-:))))))))/@ma cko-"da je neko drugo vrijeme...":)/@MT mafija-ja ne znam ni talijanski.. osim .. la vita e bella :)))
| vakuum | 27.02.2006. u 15:26
O men blog ti je veri žakon
| mjuza4ever | 27.02.2006. u 16:45
Jako lijep tekst! Ne vidim razloga da ga ne cuvas i dalje... :)
| moix | 28.02.2006. u 08:08
pa reci kolegici di su najbolje vijesti
| veseli gajo | 28.02.2006. u 09:46
26.02.2006. u 01:42 | 0 Komentara | Štedi | Gore | ^
