23
srijeda
studeni
2011
Vlakom iz Rusije
"Štel sem joj nekaj napisati", zborio je Jurek Štefanić natporučniku Hećimoviću dok je Reichov vlak označen crvenim križem na bijeloj podlozi dosadno kloparao ruskom pustarom. Zima je očijukala s jablanima uz prugu, zamatala i utišavala bjelinom grmljavinu topova, tutnjavu tenkova, zapovijedi silnih narednika i jauke jurišnika dok im šrapneli otkidaju udove i razbacuju ih po obalama Dona i Volge. Jurek je svoju potkoljenicu ostavio kod tek poleglog brijesta sastutog u iverje silinom plotuna iz ruskih tenkova.
Čiji će biti muž, čiji oslonac, komu snaga, dok bude klatio batrljkom kroz selo, kroz Zagorje, naslonjen na štake pod pazuhom, nemoćan raditi ono što kmet oduvijek mora i jedino zna, zguren brazdati zemlju? Kako će joj objasniti koliko je daleko taj Staljingrad i kako se bezočno pred njim gine kao pred tustom guskom smrti, koja ne voli slabe i ne ljubi nježne, pa ih halapljivo guta do iznemoglosti. Do njihove iznemoglosti.
Nekako će ga već Wehrmacht izvući i prevesti ukrajinskim dolinama, znao je, jednom će i Karpati ostati iza leđa i njemu i čitavoj 369. pješačkoj pukovniji, pa će se, kad jednog dana vlak ututnja u Panoniju, nasmijati Dunavu, baš kao da vidi Sutlu.
Do tada bi i rana mogla bolje zacijeliti, pa kad malo zasvrbi, da je može u miru počešati rubom šinjela, sav sretan što se život bar u nju vraća. Jer kakva je to rana u koju se život ne vraća.
Zato joj ništa i nije pisao, svojoj dobroj puci i sada vrijednoj ženi, nenavikloj na knjige, jer ni slova još nije naučila sricati, a i neće, jer neće više imati kad, već će u crno zaviti sudbinu i na pleća uzeti i njega, otpalo dugme s ulaštene odore umišljene vojske.
A i da je pisao, ne zna bi li velečasni Karlović htio izrecitirati cijelo pismo, kad bi mu ga Ona, onako sitna i ponizna nakon Mise, donijela i zamolila da ga pročita. Možda bi pročitao dio, onaj mirni u kojem joj nespretno zbori da je voli, u kojem joj muški govori da čuva djecu i grunt, dio u kojem on slavi dobru plaću u još boljeg gospodara, ali za kojeg neće poginuti, ali bi sigurno preskočio sve ostalo, sve one tuge što su snašle njegove prijatelje, sve ono zlo što je činio drugome, sve ono što njegova pisaljka ni ne zna napisati, ali boli i boli i prejako boli, i kako se crveni ruski snijeg dok nemoćan leži kraj poleglog brijesta, pa više nije siguran ni u to je li Bog odabrao stranu ili samo pustio da ludilo juriša dok god se ludilu juriša.
komentiraj (21) * ispiši * #
17
četvrtak
studeni
2011
O (a)moralu, rode, da ti pojem
Roditelji Miroslava Plazibata nikada nisu došli u školu, jer zašto bi se inkomodirali i nepotrebno glancali svoj Ford Taunus 17M, e kako bi se odazvali pozivu mlade i nadobudne Silvije Štimac, koja se usudila s prvim maslačcima u školskom dvorištu, posumnjati u dobrotu njihovog djeteta. Što li si umišlja ta mlada fufica i zar ne shvaća da će je razriješit i razredništva, a možda i posla, bude li kopala po utrobi obitelji, čiji je djed propješačio stotine bosanskih planina ne bi li se ozeblih nogu u drugom redu vrste poklonio Savi Kovačeviću. Neka samo nastavi tetošiti, pa što ima veze ako je nadaren, onog malog Zvonareka, jer ma kakav god bio ne može dogurati dalje od onoga do kuda je dogurao njegov rođeni djed u blatnjavim cokulama domobranskim.
Jebemti sunce kalajsano, - drečao je tata Plazibat, zna li ona da sam ja od osmna'jstog četvrtog u CE KA. Ne'š 'vako moć' živ't s tim ljuckim nikogovićima. Uza zid to treba sve. A ti se, Miro, ne zajebavaj. 'Es čuo.
Ne puno godina poslije, činilo mu se kao jučer, Mali Zvonarek je dahom pokušavao ugrijati do plavila promrzle prste naslonjene ne nepotreban AK-47 i kroz maglu nazrijeti što se nazrijeti nije moglo, idu li ili ne idu. Tek zašao u dvadesetprvu, a već je znao kako je odurno kad studen zabada zube kroz adidaske, a žlica tople mamine juhe je tek davno zaboravljena freska, izlizana do neprepoznatljivosti, da se čak zapitao je li ta idila uopće i postojala ili je uspio perpetuirati nemoguće, pa posložiti stvari onako kako se stvari slažu, čiste i netaknute, kao pred ukop, u mir. Pa usnuti milinu metka, njegovog toplog zrna, ispaljenog i zafijuknutog nekom pijanom, ali preciznom rukom, metka koji pogađa bez ispravka, odjednom, bezbolno točno i zauvijek.
Majku im jebem komunjarsku, jugonostalgičarsku, - vrištao je tata Plazibat u danima koji su došli nakon dana koji su rodili sve dolazeće dane, - znaju li oni da sam ja u HADEZEU od prvoga dana, pa ne može moj sin biti prvi na toj njihovoj montiranoj optužnici.
Miroslav je uspio preživjeti dvadesetprvu, iako mu je bilo teško kroz devedesete naviknuti se na stotine okusa egzotičnih koktela, i kusati prah sa staklenog stola, ali je uživao u svojoj gluposti tapšati terenca po haubi i grickati uho sisatoj sponzoruši. Uspio je nadživjeti i plakate s kojih se cerio godinama nakon toga, u društvu tate i tatinih prijatelja, sve dok plakate nije spržilo sunce, pa saprala kiša nošena genovskom cikolonom, pa retuširala bura, pa ih zamrzlo inje, pa opet sunce i tako u krug do nove predstave. Preživjet će i prvo mjesto na optužnici, jer smrtne su se odrekli svi koji vjeruju da je dobro, štoviše da je bolje, da dio života gadovi prožive u svojim govnima.
komentiraj (12) * ispiši * #
