ponedjeljak, 18.10.2010.
...love or smoething else...?!
....ljubav....često se puta pitam što je to....zašto su neki zbog nje tako sretni,a druge ona tako boli...?mnogi pokušavaja naći odgovor na to pitanje mnogim objašnjenjima,ali to nije dovoljno...ljubav nije to što drugi kažu: netko ti se svidi,izađete,dobro se provedete i gotovo...ne..to nije ljubav...možda još uvjek ne znam pravo značenje te riječi,a možda i nikada neću saznati,ali ja ju osjećam...osjećam ju prema obitelji..prema prijateljima...prema stvarima koje me ispunjavaju i koje me čine sretnom...osjećam je i prema njemu,prema tom tajanstvenom biću...siromašni su oni koji nikada nisu voljeli...ja ne želi da te učim več da te volim jer to je viši stepen saznanja...ako vjeruješ u sebe,za posljedicu ćeš imati neslomljivu savitljivost koja odoljeva svakoj oluji...tako će ljubav i život biti jedno...svi mi volimo voljeti i drago nam je kada nam netko kaže one dvije riječi koje te učine tako sretnim...a to je dokaz da nam male stvari od dragih osoba jako puno znače...osjećajima nažalost ne možemo naređivati pa to nekada zna biti i bolno kada ti ljubav koju osjećaš nije uzvraćena...neke nam osobe postanu tako drage da nam se uvuku pod kožu i ne možemo ih istejrati van...zavolimo ih,ali možda ne na način na koji smo htjeli i koji smo trebali i tada nam ostaje samo nada...prisjećamo se svih ljepih trenutaka provedenih s tom osobom,pamtimo samo ljepe dane koji su bili ispunjeni ljubavlju,a onda se vratiš u stvarnost i shvatiš da tada samo možeš reći: bilo je ljepo dok je trajalo,a sada boli...tad poželimo da imamo tu moć,da vratimo vrijeme unatrag,da shvatimo gdje smo pogriješili,koji smo krivi korak napravili,da ispravimo sve pogrešno učinjene stvari...ali onda bude kasno...ne mogu opisati to stanje,taj mamurluk duše,taj instikt i strepnju,to lutanje,to ponižavanje...na trenutke zamrzimo tu osobu,ne možemo je se osloboditi,a opet,samo ta osoba za koju uzalud trošimo rječi,samo ona za nas ima smisla...teško je biti rob onome koga uzalud voliš...katkad pomislim da je to sve samo jedan trenutak u vremenu trenutak između dva udarca...između boli i ljubavi...postajemo i sami sebi dosadni..ljubav,ljubav i samo ljubav...zapravo se pitam odakle ona dolazi...odakle ta snaga i nemoć istovremeno...?zašto taj netko postoji u nama...?zašto tu osobu ne možemo odvojiti iz suštine našeg života...?opet si postavljam sto pitanja...kako??zašto???plašim te se,želim te i bojim te se,mrzim te i ubijam te svakodnevno jer ti si moj starh i moja groznica,moja ogorčenost i moja tupost i sve moje gluposti i sva moja djela....to često kažem u sebi,to osjetim,to mislim....koliko nam je u takvim trenutcima ta osoba potrebna,da je tu baš kraj nas,da osjećamo njezinu toplinu kraj sebe....ali zanmo da je to neostvarivo,a to najviše boli..boli jer nešto toliko želiš,a znaš da to nikada nećeš imati....i tada se u tebi gubi i ono posljednje...a to je nada.... -.-
- 22:10 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
Opis bloga
Nikad ne reci "VOLIM TE" ako ti zaista nije stalo. Ne govori o osjecajima ako zaista ne postoje. Ne drzi me za ruku ako ces mi slomiti srce. Ne gledaj me u oci ako je sve sto govoris laz. Nikad ne reci "zdravo" ako mislis "zbogom" i nikad ne reci "zauvjek" ako neces ostati tu ...
Zasto odjednom takav postajes,
zasto se pravis da me ne poznajes,
zar ne slutis koliko te volim ili mozda
zelis da kleknem i molim. Zao mi je
ali to necu sebi dozvoliti. Ne,ne zelim
biti prosjak ljubavi,pokusat cu da
sakrijem osjecaj svoj,voljet cu te iako
vise nisi moj ...
Kao pahulja na tvom dlanu topim se i nestajem
Znam da rijeka suza ne bi pomogla,
Kao neki stranac ti se okrećeš i odlaziš,
Ja se pitam što sam ti učinila ...
I što mi donosi dan
Sada želim da znam,
Jer ova noć me povrijedila
U samo jednom satu ja sam se promijenila ...
Za sve što smo bili nekad mi
Ja noćas pijem čašu gorkog vina
Moja ljubavi
Za sve što si htio srušiti
Ja se samo pitam
Da li ćeš se kajati ...
Tanka linija na mom dlanu,
Rekla je, ljubav prestaje,
Ali mislila sam
Ne vjerujem to
I sad nadam se
Imaš razloge
Što odlaziš
I da među nama nije gotovo ...
Iako nema nade,ipak se nadam...
Iako su to prazne rjeci,ipak u njih vjerujem...
Iako svaki dan teku nove suze,ipak obrisem ih...
Iako znam da boli,jos uvjek te volim...
Iako je tesko,jos uvjek se borim....
Kako tužno noćas srce moje plače,
duša mi jeca, oči suze kvase...
Kako dusa me boli, strijela jada bode,
onaj kojeg volim, sad od mene ode...
Zvijezde su odjednom izgubile svoj sjaj,
nebo je sivo, nije više raj...Raj je bio sreco
dok postojali smo mi, dok se nisu poput magle
rasprsili svi sni...Nikad zaboravit necu tvoje divne oci,
cak i da zelim, znam da necu moci...Usne sad te zele,
ruke tebe traze, poludjet cu zbog tebe,slatki mali vraze ...
Mozes mi kazati da sam luda i da sam ostala bez ljepote
al' nemoj pricati da me zalis ostavi zaljenje za sirote ...
Da l' imam nekog kraj sebe me ne pitaj, na ulici kad vidis me,
ne pozdravljaj jer prijatelj mi nikad neces postat a drhtaj moga srca ce me odati ...
Sad tuga moje lice skriva, k'o da uziva jer voljet' cu te dok sam ziva, to sam shvatila ...
Noc,ostavljena tu
Samo da mi lice pokrije
Ja ponovno na dnu
Molim za sve tvoje dodire...
I nemam snage ni glasa pustiti
Od tuge koju sada osjecam
Mada znam da me nocas ostavljas
Ja molit cu za svaki poljubac...
Pogled tvoj sve mi govori
I svaka rjec bi bila previse
Pusti me,pusti da ne zaplacem
Jer opet sve u meni umire...
NEK TI BUDE KAO MENI
DA SE DUSA POPUT STAKLA RAZLOMI
NEK TI BUDE KAO MENI
VJERUJ MI,JA NECU ZALITI...
Kažeš suza nije vrijedno još voljeti ću te dugo
Nije se do kraja sve promijenilo
Mi samo nismo jedno stvoreni za drugo
Sve ostalo nas spaja ...
Al što mi vrijedi sve ma što mi vrijedi sve
kad zauvijek nas dijeli tvoje hladno srce što ljubav ne želi
Sve ma što mi vrijedi sve kad zauvijek nas dijeli
tvoje hladno srce što ljubav ne želi ...
Srce noćas gori
Tijelo jedva diše al slomi me do kraja nemoj žaliti
Samo ne govori da ne voliš me više da sve nas drugo spaja ...
Jer što mi vrijedi sve ma što mi vrijedi sve kad zauvijek nas dijeli
tvoje hladno srce što ljubav ne želi ...
Hvala svima koji su me gazili. Bez vas ne bih vidjela ljepotu uzdizanja.
Hvala svima koji ste me slamali. Bez vas ne bih postala čvrsta.
Hvala svima koji su me vrijeđali i omalovažavali. Bez vas se ne bih cjenila, a niti imala samopozdanja.
Hvala svima koji ste me rasplakali i tjerali da plačem. Bez vas se ne bih smijala.
Hvala svima koji ste mi lagali. Da nije bilo vas, ne bih nikada cijenila istinu.
Hvala svima onima koji su me iskorištavali. Bez vas, ne bih se nikada zauzela za sebe.
Hvala svim licemjernim osobama koje su mi bile u životu. Bez vas bih se krila pod maskama, sakrivajući svoje pravo "ja".
Hvala svima onima koji ste me razočarali. Da niste, i dalje bih slijepo i naivno vjerovala, gledajući ljude očima, a ne srcem.
Hvala svima koji ste me povrijedili. Bez vas ne bih naučila da ne postoji apsolutno dobro.
A isto tako ne postoji niti apsolutno zlo.
I na kraju, hvala svima onima koji ne vjeruju u mene. Bez vas se ne bih trudila.
Igrali smo mi na ljubav,nije uspjelo koliko se dalo, toliko se uzelo. Steta, bas steta je sto sve dobro kratko je.
Ne zalim, htjela bih jos jednom sve da ponovim.
