....ljubav....često se puta pitam što je to....zašto su neki zbog nje tako sretni,a druge ona tako boli...?mnogi pokušavaja naći odgovor na to pitanje mnogim objašnjenjima,ali to nije dovoljno...ljubav nije to što drugi kažu: netko ti se svidi,izađete,dobro se provedete i gotovo...ne..to nije ljubav...možda još uvjek ne znam pravo značenje te riječi,a možda i nikada neću saznati,ali ja ju osjećam...osjećam ju prema obitelji..prema prijateljima...prema stvarima koje me ispunjavaju i koje me čine sretnom...osjećam je i prema njemu,prema tom tajanstvenom biću...siromašni su oni koji nikada nisu voljeli...ja ne želi da te učim več da te volim jer to je viši stepen saznanja...ako vjeruješ u sebe,za posljedicu ćeš imati neslomljivu savitljivost koja odoljeva svakoj oluji...tako će ljubav i život biti jedno...svi mi volimo voljeti i drago nam je kada nam netko kaže one dvije riječi koje te učine tako sretnim...a to je dokaz da nam male stvari od dragih osoba jako puno znače...osjećajima nažalost ne možemo naređivati pa to nekada zna biti i bolno kada ti ljubav koju osjećaš nije uzvraćena...neke nam osobe postanu tako drage da nam se uvuku pod kožu i ne možemo ih istejrati van...zavolimo ih,ali možda ne na način na koji smo htjeli i koji smo trebali i tada nam ostaje samo nada...prisjećamo se svih ljepih trenutaka provedenih s tom osobom,pamtimo samo ljepe dane koji su bili ispunjeni ljubavlju,a onda se vratiš u stvarnost i shvatiš da tada samo možeš reći: bilo je ljepo dok je trajalo,a sada boli...tad poželimo da imamo tu moć,da vratimo vrijeme unatrag,da shvatimo gdje smo pogriješili,koji smo krivi korak napravili,da ispravimo sve pogrešno učinjene stvari...ali onda bude kasno...ne mogu opisati to stanje,taj mamurluk duše,taj instikt i strepnju,to lutanje,to ponižavanje...na trenutke zamrzimo tu osobu,ne možemo je se osloboditi,a opet,samo ta osoba za koju uzalud trošimo rječi,samo ona za nas ima smisla...teško je biti rob onome koga uzalud voliš...katkad pomislim da je to sve samo jedan trenutak u vremenu trenutak između dva udarca...između boli i ljubavi...postajemo i sami sebi dosadni..ljubav,ljubav i samo ljubav...zapravo se pitam odakle ona dolazi...odakle ta snaga i nemoć istovremeno...?zašto taj netko postoji u nama...?zašto tu osobu ne možemo odvojiti iz suštine našeg života...?opet si postavljam sto pitanja...kako??zašto???plašim te se,želim te i bojim te se,mrzim te i ubijam te svakodnevno jer ti si moj starh i moja groznica,moja ogorčenost i moja tupost i sve moje gluposti i sva moja djela....to često kažem u sebi,to osjetim,to mislim....koliko nam je u takvim trenutcima ta osoba potrebna,da je tu baš kraj nas,da osjećamo njezinu toplinu kraj sebe....ali zanmo da je to neostvarivo,a to najviše boli..boli jer nešto toliko želiš,a znaš da to nikada nećeš imati....i tada se u tebi gubi i ono posljednje...a to je nada.... -.-
Post je objavljen 18.10.2010. u 22:10 sati.