so far away...

utorak, 24.01.2023.

sebi

Znaš li koja je definicija hrabrosti, pitao me moj dragi, u jednom od naleta moje anksioznosti zbog tko zna čega. To nije ne imati strah, nego ustrajati usprkos strahu. Dosta mi je biti hrabra, odgovorila sam.

I zaista je. Svakodnevna uporna borba, već skoro 6 mjeseci sa strahom od vožnje je više nego naporna. A napravila sam u tom vremenu preko 5.000 km. Bez ikakvog incidenta. Dodaj tome posao, novi i dinamičan, na kojem zaista nema šanse da sve znaš u kratkom roku...i bila sam gotovo sluđena. Jer je grozno neugodno ne znati sve. I ne biti siguran u sebe za volanom i u to da ćeš u bilo kakvoj situaciji dobro odreagirati.

Do sad sam si zaista morala dokazati da se uspijem dočekati na noge bez obzira na to u kakvu me situaciju život doveo. A bilo ih je svakakvih. Godinama sam bila potpuno sama i potpuno samostalna i tek sam na kraju tog razdoblja shvatila da mogu sama. Onda je došao dragi i više nisam ni morala...sad, kao da sam opet zaboravila da bih to mogla da moram.

I konstantno brinem. Hoću li sve dobro odraditi na poslu, hoću li to znati, što će drugi misliti, kako ću riješiti problem, kako ćemo s financijama, kad ćemo srediti koji dio kuće i kako, hoćemo li ikada otputovati negdje zaista daleko, kako će moji, bla bla bla bla bla....vrti se u nedogled neki podivljali kotač. Uz njega je teško zaustaviti se i udahnuti, pogledati oko sebe i vidjeti da je zapravo sve u redu. Kao da se iz nekog nepoznatog razloga bojim živjeti. Ili se bojim da će nešto razrušiti i otežati ovaj život koji je sad posložen onako kako sam željela.

Trebam se podsjetiti da sam već opremljena za nošenje sa svime što mi život može donjeti. I sama, a sada imam i pravu podršku. Znam da život donosi stalnu promjenu i neočekivane bolove, ali ne smijem zaboraviti i da je beskrajno lijep. I da nas uglavnom podržava. Taj dio kao da sam zaboravila i umjesto da se opustim i živim ja brinem. A briga samo oduzima boju svijetu, baš kao i ovo tmurno vrijeme vani. Bit ću bolje na proljeće, to je sigurno.

Do tada, skutrit ću se pod dekicom uz kamin i tri mačke, čitati knjigu i podsjećati se uvijek iznova da je sve u redu. Nema mi druge.

četvrtak, 12.01.2023.

dedi

Ma hajde, napiši i taj...govori mi jedan glas, dok drugi uporno ponavlja, ne idi tamo. To boli.
A kako se ja ipak volim obračunati sa svojim emocijama, onda pišem i ovo.

Sjećam se jedne fotografije, imala sam možda 3-4 godine, deda me držao u naručju, a na licu mu je bio takav izraz ponosa i obožavanja da se to ne može opisati. Znam da sam je gledala i vidjela tu silnu njegovu ljubav, onda dok još nije imao prvi moždani. Prvi je imao sa svojih 45, mojih 4.

Preživio je on to, ali nekako ne isti. Bio je frustriran time što mu je oduzeta desna strana tijela, nije mogao sve raditi iako je uporno pokušavao. Jednostavno se nije dao pokoriti bolesti.
Govorio je da će doživjeti sto dvadeset. Jako često.

Bio je nagle i temperamentne naravi, često je to uzrokovalo i ozbiljnih problema. Puno je pio.
Odrastao je u iznimnom siromaštvu, no sagradio je kuću.

Kad smo igrali šah i ja sam počela pobjeđivati, prevrnuo bi cijelu šahovsku ploču, figure bi letjele po kuhinji. Možda sam malo na njega, ni ja ne znam gubiti u igrama.

Bio je jak i uporan i takvu želju za životom u nekome toliko fizički slomljenom nisam nikad vidjela. Smijali smo se nedavno sjećanju na bijeg od kuće, sa štapom se nekako spustio niz brdo, no nije mogao uzbrdo. Kako auta nije bilo doma, nije bilo druge nego je mama izvukla tačke, utrpala ga u njih i dovezla tako doma.

Volio je voće i uporno bi hodao po jednu ili dvije jabuke ili kruške u voćnjak. I tako cijele dane, nekad isto ne bi mogao hodati uz brijeg nego bi sjeo na pod i vukao se tako.

Navodno sam s te svoje tri četiri godine stalno bauljala okolo s njime. Psovala sam kao kočijaš, kovrčava mala plavuša.

Voljela bih da ga se više sjećam iz tog vremena.
Imao je neku karizmu, nekog karakternog glumca.

I bit ću iskrena, puno je toga bilo lošega što je prouzročio mojoj obitelji i meni dok je još pio i ludovao. Pa ipak, sve je nekako oprošteno u ovom razdoblju njegove nemoći.
I dobro je da se više ne pati. Ali nekako nedostaje. Nije doživio ni 80...kakvih 120.

Za mene će uvijek biti primjer volje za životom. Beskrajne. I nepokolebljivosti, čak i kad je situacija naizgled nepodnošljiva, on bi se borio.

<	siječanj, 2023					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv