so far away...

nedjelja, 14.06.2020.

izvan zone komfora

Život se odvija tamo negdje na rastezljivim granicama zone komfora. Dobro je poznavati svoja ograničenja, znati dokle i što možemo i kako savladati. No, ponekad, napravimo si tolika da ih nismo ni svjesni. Zatvorimo se u ograde vlastitih limita i rijetko provirimo van.

Cijeli život sam voljela tu analizu, što je to što te ograniči i kako...i gdje počinje i završava strah. I kako se izboriti s njime. Rekla bih da imam jednu vrlo uspješnu borbu koja je još u trajanju. I jednu ne baš uspješnu, vožnju...uvjetovano pomalo i okolnostima. Jačina tih strahova je bila neusporediva.

Naravno, planinarenje je to kroz koje učim. I da, prije koji tjedan sam se zapitala da li je moj strah od visine bio stvaran...jučer sam već osjetila da...jest. Još jedan od izlet s kojeg sam se vratila sa sjajem u očima i silnim ponosom. Samarske stijene - južna skupina. Iz društva se odvojila mala skupina od nas pet optimista i krenula kroz amfiteatar i razbijeni vrh kojeg ću dobro upamtiti.

Sva veranja prolazim tako da mi se čude ovi manje iskusni. Brza sam, ljevakinja i malo biram neobične okrete, odupiranja, ponekad i korake drugima. Ali ide mi to i volim to ali baš jako. Zato i budem toliko sretna na ovim malo više penjačkim stazama. Kako me vodič zna koncentrirao se na ove manje iskusne i u jednom trenutku smo jedan planinar i ja malo zaostali. Baš pred tim razbijenim vrhom gdje se u jednom trenu skoro potrbuške i nimalo elegantno prevališ preko jednog kamena koji je kao kocka i shvatiš koliko si visoko. Kako je vodič malo zamaknuo za ugao, tu se vratio strah. Od visine, onoga što je ispred nas i pitanje mogu li. Naravno...mogli smo. Nismo se zadržali dovoljno za uživanje u pogledu kao na drugim vidikovcima. Razbio je taj razbijeni vrh i iluziju da sam sve riješila...ali i onu da je to teško ili nemoguće. Svaki se puta podsjetim da se ništa ne dogodi, smirim se i divim okruženju i nastavim dalje. E da mi je isto to primjeniti i ovdje u betonskoj đungli. Možda i to naučim kroz ovo.

Bila sam do sad svjedok par situacija gdje je kriva procjena vlastitih mogućnosti bila potencijalni veliki problem...i toj osobi i onima koji su se našli u tom društvu. Sreća pa se nađe dobrih psihologa u svemu tome i sve ispadne dobro. Bilo mi je drago i vidjeti dobru procjenu našeg vodiča kad smo krenuli težom stazom i trebali spustiti se na mjestu koje nije bilo za nas. Povratak na lakši put koji je isto bio zahtjevan, ali siguran za sve.

I ponuda za feratu koja...nije za mene. Svjesna sam da tako nešto nisam hodala, fali mi tu još sigurnosti. Biti će tu nekih manjih pa malo po malo. Ne žurim, ne želim se zateći negdje gdje će me uloviti panika. Iako to sad već izgleda kao primamljiv izazov.

Nisam jedina, čini mi se, koja vjeruje da se prava, istinska iskustva vrijedna življenja vrlo često odvijaju baš tu negdje...na granicama i preko granice zone komfora. Ne na autopilotu svakodnevice, ne u rutini. Nego tamo negdje gdje nepoznanice i uzbuđenje, djetinje veselje i znatiželja zaplešu onaj ples koji otjera strah.
Pa...zaplešimo...

<	lipanj, 2020					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv