so far away...

četvrtak, 08.03.2018.

što bi požalila...

U onoj krizi prošle godine naletjela sam na neku priču (a takvih ima puno) kako život treba živjeti s time da na umu imaš kraj. U to vrijeme sam gledala i onu seriju Chasing life, pa me sve to skupa tjeralo da promislim malo o tome. I završilo je naravno u suzama....jer blage veze nisam imala što bi to željela da ljudi kažu o meni u trenutku kad me više ne bude...niti ja sama o sebi dok još budem tu...
Bila sam onoliko daleko od same sebe koliko je to moguće biti.

Mislim da mi je s dvije godine, dok sam razmatala tati filmove s fotoaparata, jurila okolo na biciklu, ganjala kokoši i igrala se s njima ili pjevala (jadni starci); jer ja sam skitnica, ne drži me mjesto, daleko bolje znala tada tko sam i što sam, nego prošle godine. Vjerojatno se svi rodimo znajući, zaboravimo putem.

Dok nam govore što bi trebali i kako bi trebali. Dok sjedimo u crkvi i slušamo na nekakvom vjeronauku da je zemlja ravna, pa ti dođe da odbrusiš tom svećeniku da nije i ne može ti to pričati a onda samo iz straha i obzira prema starcima kojima ne želiš raditi probleme odlučiš šutjeti. I diviš se potajno ljudima koji su buntovnici, spremni se boriti, hrabri, nekad neoprezni...jer i sama želiš biti takva.

I dogode se te neke situacije, ti neki ljudi, koji te pitaju, a što je s tvojom fotografijom i National geographicom?
Asistenti na faksu, profesori, neki prolaznici, ljudi koji te dotaknu u toj nekoj jednoj rečenici više nego što bi te dotakla cijela knjiga u krivom trenutku. Da, bilo je kroz život dosta tih nekih upozorenja da si...zalutao.

I jednostavno nema naprijed dok u jednom trenutku ne odlučiš prigrliti to dijete u sebi, lijepo je to jedan poznanik rekao; samo jedno dijete ću cijeli život odgajati....sebe.
Dok ne prihvatiš i to da je neobično, osjetljivo, ludo, nerazumno, inatljivo, hrabro i plašljivo.
Jer, ono je znalo, daleko bolje, jasnije i hrabrije kojim to putem želi krenuti.

A onda potražiš što bi mogao napraviti da se to dijete u tebi, opet smije.
I sve odgovore ionako znaš.

Samo, treba skinuti slojeve i slojeve straha. Slojeve izgovora, pogotovo izgovora.
Slojeve tuđih, krivih savjeta. Slojeve kalupova. Pa još malo strahova.

I onda dođeš nekako do toga da...svaki dan, po malo ideš prema nekom cilju. Iako ti ni sad cilj nije sasvim jasan, barem ti je jasan smjer. I odvojiš nešto vremena za traženje inspiracije. Nešto za rad na svojim projektima. Nešto za odmor i sanjarenje...jer još nisam vidjela kreativca kojem to nije nužno i neophodno da bi imao kakve takve ideje. I sve polako krene....čak i lakše nego što si mislio.
Jer život nije borba kad kreneš onamo kamo želiš. Čak i ako je teži uspon, znaš da vrijedi.

I da, nestrpljiva sam i dalje, pitala me jučer doktorica da što bi ja sad, nakon pada na stepenicama, za tjedan dana išla penjati se na Everest ili barem Kilimanjaro? Bi, znam. Ne mogu vjerovati da i za plivanje moram pričekati još dva tjedna. Ok, mogu šetati malo, to je puno nakon tjedan prisilnih dana u krevetu.

Možda sam baš zato nestrpljiva, jer čitavo vrijeme gledam kako premladi ljudi koji nisu napravili sve što su htjeli odlaze prerano? A onda i mene samu splaši taj neki trenutak kad je moglo poći sve po zlu...

I onda se zapitam, što je to ono što ne bi prežalila? Da me sutra nema, što bi napravila danas, ako imam još 10, 20, 50 godina, što to moram napraviti da bi imala osjećaj da sam proživjela ono što sam trebala?

Putovati. Putovati i putovati.
Mislim da mi to nikada i nikako neće dosaditi i jedina je želja koja je u mom životu konstanta otkad znam za sebe. Sve ostalo dolazi iza toga.
I iako su karte za moj prvi let kupljene pred mjesec dana, iako se bliži taj petak trinaesti kad letim prema odavno sanjanoj Irskoj...neću vjerovati da idem dok ne stanem tamo na klifovima.
Jer sanjam o tome već 15 godina minimalno. I zapravo, san koji je potrajao, za kojeg si se malo više morao potruditi, koji si teže stekao, taj je nekako slađi kad se ostvari.

Upoznati ljudi...
bez obzira na sve, ja volim i vjerujem u ljude. Iako su tisuću puta dokazali suprotno, vjerujem da smo u suštini ipak dobri. Barem većina. Upoznati neobičnih ljudi i mjesta, čuti priča, sudbina...sresti svega i svačega. Imati o čemu pričati kad ostarim.

Naučiti i isprobati puno toga...
Obiteljski prijatelj, čovjek koji mi je bio kao drugi roditelj jednom mi je rekao; samo moraš biti znatiželjan...kad sam saznala da je on (prepun kojekakvih znanja) isto grafičar...nije mi to htio reći dok nisam upisala faks. Samo moraš biti znatiželjan i istraživati, čitati....to je sve. Koliko ljudi danas nema tu potrebu?

Stvarati.
Raditi nakit, fotkati...pisati...raditi namještaj, raditi još tonu stvari i "skupih hobija" koje želim i koji su na nekom od popisa...sretna jer dio njih sam već odradila...
Ilustracija, vilinske stvari...to je ono što je sad najjača želja...

Planinariti.
Svuda, puno, stalno. Jer je to zadovoljstvo meni neusporedivo.

To je sve....u svemu ovome ima još tisuću podgrupa i vjerojatno će biti novih želja unutar toga...ali, to je ono glavno...pa, ajmo vidjeti, što i koliko se može napraviti...u godini recimo?

<	ožujak, 2018					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv