so far away...

petak, 07.08.2015.

vozački, bankrot, parade i kičma...

Nemam vozačku. Iako se od malena obožavam voziti i vožnja je jedna od stvari koja me najviše opuštala, ideja da ja upravljam autom me užasavala. S osamnaest sam odbila ponudu staraca da idem polagati, kad je cijena bila oko 3.000 kn.
Kasnije, ili nije bilo novaca, vremena, nekako se uvijek nešto zakompliciralo kad bi to naumila.

I eto, ove godine, napokon, krenem ja u autoškolu. Prođu predavanja, sve super, testove prođem iz prve, sve mi je bilo točno. Čudio se striček tamo. Eh, ali....krenula onda vožnja. Kako sam dobila na poklon još jedan tečaj (obrada metala, izrada suvremenog nakita)...preklopilo mi se to dvoje, cijelu godinu sam poslije posla jurcala ili na vožnju ili na tečaj.

Isprva je bilo ok, kasnije je postalo malo naporno...

Prvi sat vožnje...parking, kretanje, vrćenje u krug...bilo je ok...na kraju sata idemo mi na cestu...pala je kiša, auto zamagljen da ne vidim apsolutno ništa, a ne znam ni kamo trebam gledati, užas. Instruktor galami, uzima mi volan...horor.

Drugi sat...parking pored autobusne stanice. Ja sjedam u auto, on mi kaže izađi na cestu...izlazim, bus stoji pored...ja sam napravila prevelik luk, s druge strane dolazi auto. Instruktor vikne da će me pogoditi taj auto, ja naglo okrenem volanom i skoro se zabijam u bus...uspijem se izmotati bez da ogrebem auto ili bus....

I tu kreće moj teror zvan autoškola. Svaki sat vožnje bio je popraćen nervozom, bolovima u želucu i strahom takvih razmjera da je to bilo nešto strašno. Pohvala od mog instruktora nikada nije bilo. Galame i pokuda, hrpa...
Borila sam se sa žmigavcima, naprosto je bilo teško uključiti ih bez da se ugase nakon pola minute. Auto mi se nije gasio, udarila nisam nikoga...parkiranje je isprva bilo super, kasnije teže, ne znam zašto.

U to vrijeme umro mi je i stric. Par dana nakon sprovoda, još sva potištena ja u autu. Vozimo se u koloni u 5 popodne preko mosta kod Bundeka. Instruktor mi kaže da se prestroji u bržu traku...nemam pojma kako to izvesti, gužva je odvratna...ja usporim i krenem...on mi otima volan, dere se da moram ubrzati. Ja briznem u plač. Nasred jebene Slavonske...odemo do nekog parkinga da se smirim.

Sad se prestrojavam kao velika. No, pala sam tri puta i užasavam se izlaska na ispit. Ne bojim se više vožnje, solidno vozim...padam zbog glupih grešaka i činjenice da se na ispitu tresem kao prut. Pa znaju da me mogu rušiti zbog žmigavca upaljenog tri sekunde prerano. Ili toga što sam bila prespora. Na ispitu prije toga sam bila prebrza. Jbg, možda jednom nađem sredinu.

Do sad me vozački koštao oko 10.000 kn. Ne želim ni zamišljati koliko bi još mogao ako ne riješim taj svoj strah. Istekao mi je lječnički, to moram ponovo platiti. Od početka godine ne mogu si priuštiti baš ništa jer osim na stanarinu, hranu i režije svaka lipa ide za vozački.

Zadnji ispit sam prijavila, no morala sam ga odgoditi jer me ulovila kičma...vrtoglavica, trne ruka itd. Radim prekovremene već više od mjesec dana, katalog je negdje na 2/3 i mene u najgorem mogućem trenutku sustigne činjenica da ne vježbam i sjedim cijele dane za kompom.

Prošlo je tjedan dana, sve je u redu dok nisam za kompom, čim sjednem krenu vrtoglavice, trnci i bolovi.
Za sve silne prekovremene na plaći sam dobila 1000 kuna više.

Kad sve podijelim, to je satnica od 23 kn...a poslodavac je državi uplatio 42. Tih tisuću kuna je...5-6 masaža koje si bi morala platiti da kičmu dovedem koliko toliko u funkcionalno stanje?

Kako je moguće ako je porez i 25 % da ti od 42 kn dobiješ 23? Ok, išla mi je matematika, ona komplicirana, a ova jednostavna nije...pa mi ipak tu nije ništa jasno.

Kako je moguće da s prosječnom hrvatskom plaćom ja mogu: platiti stan i režije, prehraniti se, platiti vozački...ali nakon toga mi ne ostaje za cipele (a stare se raspale)?
Kako to da si ne mogu u godinu dana priuštiti jedan godišnji?

Ljuta sam, frustrirana i nije mi jasno. Zaista.
Jer mislila sam da će sve biti bolje kad dobijem posao. Da će se sve riješiti, da ću imati novaca da pristojno živim i da ću zažmiriti na ono gdje živim.

Zaista sam to mislila.
Ali ne mogu. Plaća je porasla, porasli su i troškovi, na kraju imam i manje nego prije. A trudim se daleko više. Radim, radim prekovremene, trčim na vožnju, tečaj (btw, oduševljena sam time). Trčim ko mali hrčak na onom kotaču i ne vodi me to nikamo.

Ne mogu smisliti načina da si makar vikendicu pretvorim u malu radionicu nakita i jednog dana svoj stančić. Ne vidim načina da se maknem iz podstanarstva, a kredit nije opcija. Ne želim omču oko vrata i neću si je dok apsolutno neću morati sama vezati.

Zaboravila sam i sanjati o nekim divnim stvarima tipa putovanja i svojeg doma. Nešto što bi trebalo biti normalno i dostižno u životu.

A onda vidim da je opet počeo rat, Zagreb je pun tenkova...slavi se. Što točno?

Ok, nisu nas ti isti ljudi koji su se borili doveli tu gdje jesmo. Ali...što slavimo?

Dvije godine kasnije, opet sam na istom mjestu. Želim otići, ne znam kako, ali znam da ću požaliti ako ne odem.

<	kolovoz, 2015					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv