so far away...

nedjelja, 21.04.2013.

Zašto sam prestala pisati?

Pitam se ovih nekoliko posljednjih mjeseci, zašto?
Ono što mi pada na pamet;
1. jer sam prestala i živjeti
2. jer ovdje provire i oni koji nisu pozvani
3. jer oni s kojima zaista želim razgovarati ne slušaju, ne žele slušati
4. jer ne znam što reći.

I tako redom, ovo prvo; prestala živjeti. Bilo je teško. I sigurno, na neki način. Zatomiti strahove, tuge, bolove. Ali i sreću i divljenje. Jedna ilustracija. Jedna vožnja uokolo...i ja, koja sam uvijek bila tužna kada bi prošla kraj pregažene životinjice. Vidim pregaženu životinjicu. I kažem ono isto što i uvijek, automatizmom, joj, jadna. I shvatim da ne osjećam ništa. I onda se rasplačem jer ne osjećam ništa. Jer me pregazio život, jer jedna pregažena životinjica ne znači tugu. Jer je bilo i gorih stvari, previše, da bi pregažena mačka bila razlog za tugu. Rastužilo me što je tako. Ali, i to je taj život, koji, ako me i gazi, još sam tu.

Drugo...tko viri i zašto viri. Na njemu je. Nisam shvaćala koliko dopuštam drugima da mi sude i kad nemaju nikakvih osnova. Samo sebi možemo suditi. Znati tko smo i zašto. Zašto bi ičija osuda utjecala na mene?

Treće. Eh...taj dio je težak. Znati da to ne možemo mijenjati. Možda se ne želimo ni truditi, ni pokušavati. Ili smo stoput pokušali. Što sam starija to se teže odlučujem boriti za to da me netko upozna i razumije. Ili za to da nekome objasnim nešto što sam ne želi vidjeti. Koštalo me posla koji sam mrzila. Pa se sada vraćam u život i pisanju i sreći zbog ptice koji se trijebi na grani upravo procvjetale trešnje. Koštalo me toga da se opet trebam podsjetiti toga da procjenim ljude na prvu pa zaboravim na to i opet si to potvrdim. I da lažne prijatelje sve bolje njušim i sve kraće trpim.

Četvrto. Da, još se tražim, tek sad se tražim. Shvatila sam da se ponekad uhvatim, neki dio sebe, pa ga izgubim i tako iznova. I da nisam jedina. I da nas ima toliko puno koji se gubimo i ne znamo tko smo i što želimo. I bojim se nalaženja možda i više nego gubitaka...jer, na gubitke i lutanja sam navikla. Hod po tom rubu, poznato je siguran. Ili je siguran jer je poznat.

I bojim se, jako. Je li se kasno sada tražiti? I kako ću platiti račune. I može li se oboje, odjednom, riješiti? A ako ne, hoću li nastaviti tražiti? Ili ploviti nizvodno. Što budimo realni, zadnjih dvije godine itekako jesam. Vlastitim odabirom. Zanimljivo, još sam više energije na toj plovidbi izgubila, nego da sam krenula u suprotnom smjeru. Bilo kojem.

<	travanj, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv