so far away...

četvrtak, 16.04.2009.

negdje između žuto-plavih korica knjige...

Zatvaram korice knjige…žuto plave, polovica je plavo nebo, druga polovica je pšenica u kojoj leži usnula žena. Suze su tu negdje, na rubovima očiju. Priča je…predvidljiva, romantična, tipično sladunjava. Onakva kakve odbijam priznati da volim. A volim ih, ostave me u nekom nježnom i sretnom raspoloženju. Mogu se zavaliti među mekane jastuke i sanjariti…neke svoje priče. Tisuće njih, sanjane zajedno sa svakom radnjom svake ikad pročitane knjige… svake priče i svakog filma. Ponekad i samog izlaska sunca ili kapi kiše na prozoru. Banalne stvari znaju biti inspiracija. Snovi.

Ponekad se pitam kamo sa svim tim pričama. Čemu? Što s njima, jednom kad se zaklope korice…i kad ih odložimo nekamo…gdje ih više nećemo sresti. Dali su vrijedile samo tada dok smo pogledom pratili svaki novi redak u želji da što prije otkrijemo ništa drugo nego kraj? Ili je ipak…putovanje ono koje je bitno? Što kad jednom zaboravimo da smo ih čitali…da smo ih sanjali? Možda i živjeli na neki način, možda i osjećali? Što kada postanu ništa drugo doli žute stranice u nekome kutku koje više nitko ne pamti?

Možda ipak…ostave trag…možda se usjeku u neki dio nas…i ostaju i tamo. Upisane zauvijek, ovisno o tome koliko smo sebe pronašli u njima. I njih u nama. Stranice su kao i ljudi…ostave barem neki trag. Bez obzira na to na koliko smo ih kratko susreli. Zato mislim da sve što je zabilježeno…i što negdje postoji nije izgubljeno. Zbog toga ponekad i pišem ove besmislene nizove nalik rečenicama. Kaos svojih misli. Iz nastojanja da ostanu…tu negdje. Za mene, jednom kad ih se budem željela sjetiti…za nekoga tko ih možda shvati. Za nas. Tko god bili. A znam da se ponekad…tražimo…a i pronalazimo. Na najneobičnijim mjestima. Tamo gdje ni sanjali nismo da bi nas život odveo. Negdje, gdje možda nismo ni željeli ići. Negdje gdje smo slučajno zalutali…iako u slučajnost ni ne vjerujem. Možda…ali samo možda…se netko i ovdje pronađe. Možda neki zbrkani dio mene…pomogne nekome da pronađe neki djelić sebe. Možda sve one pročitane stranice…i odsanjane…nisu bile uzalud. Možda…

A možda su i uzalud. Nezapažene. Kao i tako mnogo toga. Ali, svejedno…postoji neko nevjerojatno zadovoljstvo koje se u meni budi kad prsti brzo prelaze preko slova i redova. Kad dio sebe saspem tu negdje. Stvaranje. Nečega. Koliko god to malo i beznačajno bilo. Meni je ponekad veliko i značajno…

Već sutra…ispisat ću možda neke nove stranice. Pogledom letjeti preko drugih redaka. Sanjati nešto drugo. Ali, ovo ovdje…ostaje…barem ovdje. Ako nigdje. A nadam se…da ostaje i u ponekom od onih…koji su prošetali…mojim stranicama…života…i ovog tu kutka svemira…

<	travanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv