so far away...

četvrtak, 27.09.2007.

bit ću dobro...

Razmišljam o tome da promijenim ime...barem danas...

U moje ime, pa tužna i depresivna pa moje prezime... možda bi to dalo ljudima do znanja ono što skoro pa vrištim a nitko ne čuje...da sam stvarno sve samo ne svoja ovih dana...da me slomilo nešto i da ne znam kako da se vratim u normalu, da opet budem ono optimistično i poletno biće koje mi se sad čini miljama daleko....
Ovih posljednjih dana razočaralo me dosta ljudi...i više nego što bi ih se moglo izbrojati na prste jedne ruke...ali nije to ono najgore...da su to neki ljudi koje nazivam samo znancima, nebi se ja žalila...a ne...odmahnula bi rukom i išla dalje...ali ne, to su ljudi koji su mi mahom u životu jako bitni...to su ljudi do kojih mi je najviše stalo...ljudi za koje se borim čak i kad zbog toga dobijem po nosu...baš kao što i jesam...ne jednom....
I,da, znam da će ovaj post možda pročitati i moj najdraži i reći mi da opet ružno pišem...pitati se što je skrivio...e, pa skrivio si to što me ne primječuješ...što ne vidiš više na temelju mog izraza lica kako se osjećam...
A osjećam se kao da me pregazilo nešto...a i je...nije da sam jednom pretrpjela u ovo zadnje vrijeme nećije bijesne i bezrazložne ispade...nije da sam ispala kriva i za ono što jesam kriva i za ono što nisam...i za to što pada kiša i što je nekome loš dan...

Osjećam se kao da nikog nema za mene kad mi je to potrebno...ni prijatelja ni ljubavi ni obitelji...osjećam se ostavljeno i odbaćeno, od strane svoje obitelji kojoj samo očito postala nešto na što gledaju samo kao nepotreban trošak...ne kao osobu na koju bi možda mogli biti i ponosni jer studira, postiže ponešto u životu, osobu koju čeka posao u struci i sve nešto lijepo...nešto na što bi neki drugi roditelji bili ponosni...ne gledaju na mene kao osobu koja ima probleme i kojoj možda ponekad i treba savjet...ne, oni kad im govorim prave se da ne čuju...ili kažu koliko im moje priče smetaju...
A ja pobjegnem i zatvorim se još više u sebe...tužna jer se ne ponose ničim što postižem,jer me ne vide...a onda se zareda još poneki nemili događaj....i dođe mi da pobjegnem još dalje....negdje gdje me nitko neće vidjeti,negdje daleko od ljudi koji me ionako ne primjete...

Ah...to je samo moja tuga i razočaranje koje je našlo načina da se barem negjde pokaže....da negjde bude viđeno...
Ne brinite se, bit ću ja dobro...i nemojte mi govoriti kako je to sve dio života...ne,nije dio života da uvijek kad trebaš pomoć budeš sam...da te ne primjete ljudi koji bi te trebali primjetiti...ne,nije to dio života...nije u redu da je to tako!

<	rujan, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv