uskoplje
27.03.2008., četvrtak
Provjereno na djeci
Ivo Zeko: MIŠ I SLON i druge basne; Ilustracije: Ivo Zeko i Senad Muminović; Hrvatska uzdanica Uskoplje, 2008. Objavljivanjem basni Ive Zeke i njihovim pridruživanjem ranije objavljenim knjigama priča za djecu Janje Mikulić, agilni uskopaljski izdavač Hrvatska uzdanica u svojim je izdanjima nastavila otvarati prostor autorima knjiga namijenjenih djeci i njegovati inače zapostavljenu dječju književnost. Valja reći da takva izdavačka politika sama po sebi u ovom trenutku predstavlja pun pogodak, a ona je to još više kada iznjedri knjigu poput Zekine. Riječ je, naime, o knjizi u kojoj je autor sakupio sedam basni namijenjenih najmlađima, punih čistih, nepatvorenih osjećaja i dopadljivo ilustriranih ilustracijama uskopaljsko-vakufskog dvojca, pa će se budući čitatelj, dok svojim malenima bude čitao ove basne, teško oteti dojmu da je riječ o, za naše prilike, pravom izdavačkom pothvatu. Moguće je, dakako, da će i ovakvom uratku netko pronaći mane, no, najvažnije za autora i sve one koji su ga na njegovu putu do objavljivanja ove knjige podržavali, jest činjenica da je knjiga Ive Zeke MIŠ I SLON i druge basne provjerena na djeci. Upravo djeca, provjereno je, uživaju slušati ih i gledati. A to joj - da se svidi djeci (pri tome je manje važno hoće li se svidjeti i kritičarima) - i jest najvažnija zadaća. Povodom sutrašnjeg predstavljanja Zekinih basni objavljujemo jednu od njih. Uživajte! JEŽ I ZEC Jednoga dana, dok je sunce nemilice sjalo i pržilo zemlju, ispod smreke, u hladu, ljenčario je jež. Bilo mu je vruće. Nikako se nije mogao namjestiti, pa se svaki čas okretao i mrzovoljno gunđao protiv vrućine, tako da nije ni primijetio zeca koji ga je promatrao. Zecu nije bilo jasno zašto se jež stalno okreće, pa ga upita: - Što to radiš ježu, da nisi bolestan, stalno se okrećeš? Jež se naglo trgnu i tek tad ugleda svoga prijatelja. - Baš si me prepao zeko! Nisam bolestan, samo se pokušavam odmoriti, ali mi je toliko vruće da se nikako ne mogu namjestiti. Zato se stalno okrećem. - Hoćeš li sa mnom na kupanje, da se malo osvježiš? - upita ga zec. - A gdje to? U šumi nema rijeke, niti jezera, imamo samo ovaj mali potok koji je toliko presušio da se jedva možemo napiti vode – reče jež. - Blizu grada ima malo jezero, tamo dolaze šumske životinje osvježiti se. Ja sam se baš tamo uputio! Dosadno mi je samom, pa će mi biti baš drago ako mi budeš pravio društvo. - Dobro - odgovori jež - idem s tobom, ovdje mi je prevruće. Dobro će mi doći malo osvježenja. Tako krenuše prema jezeru. Usput su razgovarali, sve dok nisu stigli do kraja šume. Ispred njih se nalazila cesta kojom su stalno prolazili automobili. Tu zastadoše, a zec reče: - Još malo i stigli smo. Samo trebamo prijeći ovaj put i paziti da nas auto ne pregazi. Ja ću prvi! Zec je najprije pogledao u oba pravca ima li automobila, a potom brzo pretrčao put. Jež je oklijevao jedno vrijeme, ali se na kraju ipak odvaži, te krene. Zbunjen, nije gledao ima li automobila, samo je hodao. Kad se našao baš na sredini puta, začulo se brujanje automobila koji se približavao. Kad ga je i ugledao, znao je da mu ne može pobjeći i da će mu tu, na cesti biti kraj. Sklupčao se i uvukao glavu i noge. Izgledao je kao bodljikava lopta. Zec, koji je bio na drugoj strani i sve to promatrao, brzo je reagirao, skočio je svom snagom prema ježu i gurnuo ga s ceste. Jež se otkotrljao prema šumi, a zec je pojurio za njim. Automobil je projurio pored njih. Jež je bio spašen. No, uskoro, zec pođe zapomagati i zvati u pomoć. Jež, iako je još uvijek bio sklupčan, začu zapomaganje, brzo se otvori, ispruži noge i podiže glavu. Zec je stajao nekoliko koraka dalje. Brzo je shvatio što se dogodilo i potrči do njega. Zec je bio pun bodlji, nije ih mogao izvaditi, pa je zvao upomoć. Jež se prihvati posla i ubrzo povadi sve bodlje. Zec nakon toga reče: - Toliko sam umoran da se želim vratiti nazad, prošla me je želja za kupanjem, jedva čekam da legnem u svoj krevet. Jež se složio s njim, te krenuše natrag. Jež se neprestano zahvaljivao zecu što mu je spasio život, na što je zec odgovarao da je to sitnica. Kada su stigli do mjesta gdje su se susreli, jež se još jednom zahvali zecu i obeća mu da će ga sljedeći dan posjetiti. Kad je osvanulo jutro, jež se uputi u posjet zecu i nakon nekoliko sati stiže na brežuljak ispod kojeg je živio zec. Onako umoran, htjede sjesti odmoriti se, ali u podnožju brežuljka ugleda vuka kako pokušava ući u zekinu kuću, a ubrzo nakon toga ču i zapomaganje svoga prijatelja. Jež se malo uspaničio, jer nije odmah znao što uraditi i kako pomoći zecu. No, znao je da nešto mora brzo napraviti, jer će vuk brzo doći do zeca. Tad mu padne na um sjajna ideja: sklupča se, kao dan ranije na cesti i otisnu se niz brežuljak u pravcu vuka. Vuk je bio zaokupljen zecom, tako da nije primijetio bodljikavu loptu koja se kotrljala prema njemu. Trenutak kasnije, vuk vrisnu i potrči dalje od kuće. U njegovu stražnjicu zabio se jež sa stotinama svojih bodlji. Tek kada se vuk, obnevidio od bola, zabio u neko stablo, jež se odvojio od njega. Vuk se pridigao i bezglavo nastavio juriti šumom, ne znajući, u stvari, što mu se dogodilo. Mislio je da ga je dohvatila lovačka sačma. Sve je to iz svoje kućice promatrao zec, a kad je vuk već bio daleko odmakao, on iziđe i dođe do ježa. - Sad ja tebi trebam biti zahvalan – reče mu. - Sitnica, prijatelju – odvrati jež. Ova zgoda još više je učvrstila njihovo prijateljstvo. Jež se ubrzo nastanio blizu zečeve kućice, tako su jedan drugom u svakom trenutku mogli priskočiti u pomoć. Postali su toliko nerazdvojni, da se i dan danas u šumi priča o njihovu prijateljstvu. |
Prvi post na uskoplje blog.hr napisan je 21. listopada 2004. godine u 22.25 sati
-
-
uskoplje.blog homepage