uskoplje
26.02.2006., nedjelja
Uskopaljski abecedarij (39): J kao Jareb
Iz perspektive današnjeg potrošačkog društva u kojemu živimo, u kojemu svi stanovnici iole značajnijeg mjesta mogu bez prevelike gužve stati u prodajni prostor trgovina koje postoje u njemu, govoriti o uličnim trgovcima, njihovu privlačenju kupaca i "marketingu" može djelovati u najmanju ruku kao priča iz nekih davno minulih, sretnih vremena. I ne samo da može djelovati, nego to ona i jest.
 Ulični trgovci postavljali su svoje štandove uvijek tamo gdje se nešto slavilo, pa su s ringišpilima, šatorima sa stolnim nogometom i mini streljanom s plišanim igračkama ili kolutovima koji se nabacuju na boce alkoholnog pića, bili prvi, ali nepogrešivi znak kako će se, recimo, u Bistrici proslaviti sveta Terezija ili na Pidrišu sveti Ante. Ponuda na njihovim štandovima bila je u usporedbi s današnjom više nego skromna, ali je i takva, znala od čuda razrogačiti oči brojne djece koja su duboko u džepovima stiskala poneku kovanicu dugo čuvanu upravo za to blještavilo: džidže uličnih trgovaca! Svatko tko ih je barem jednom u životu kupovao i danas će ih se, sigurno je, sjetiti. Svih onih okruglih ogledalca s Dinamovim ili Hajdukovim grbom na poleđini i dvije sitne kuglice koje je trebalo utjerati u isto toliko rupa, sitnih figurica kauboja i indijanaca, Winetoua, pištolja plašljivaca s crvenim mecima ili krupnih plastičnih traktora koji su mirisali onako kako mirišu samo nove, tek kupljene stvari... Ulični prodavači bili su glasni. Vičući su (a kako bi drukčije?) skretali pozornost potencijalnih mušterija na sebe, a djecu su nerijetko privlačili i zakučastim, brzopoteznim pitanjima tipa: Riba i pol - dinar i pol. Koliko košta jedna riba? Na taj način oni su se do kraja i bez zadrške posvećivali samo jednom kupcu (jer ih više u danom momentu nisu ni imali) i normalno je da se je u takvim uvjetima, neki mali klipan sa svojih nekoliko kovanica, koji se je na ručku toliko najeo da sad ne može ni disati, osjećao kao centar cijelog onog slavlja koje se oko njega, ni kriva ni dužna, cijeloga dana održava i kojega je on, shvaća to dok sluša trgovca džidžama, eto, najvažniji dio. Ulični prodavači postavljali su svoje štandove i srijedom, samo ih je tada bilo manje, a i ponuda im je bila nekako svakodnevnija, manje šarena i neobična. Jareb se iz živopisnog društva uličnih trgovaca izdvajao samo po jednoj stvari: bio je domaći čovjek s tim, nimalo domaćim zanimanjem! Kao takvoga su ga prihvatili i uskopaljski dječaci, koji nisu propuštali priliku da se s njima šegače i da ga, vižlad, uvijek iznova sramote i sikiraju. Dolazili bi kobajagi nešto kupiti, dugo razgledali dugo neprodane, već pomalo prašnjave igračke, a onda tobože zaozbiljno pitali: A Jareb, imaš li ti tinte za sedmi razred, drugo polugodište? Potom bi uz vrisku i smijeh šmugnuli među svijet koji se srijedom tobože poslom tiskao baš među štandovima uličnih trgovaca. Jareb im, dakako, nije ostajao dužan. Dugo je za njima psovao "ne ostavljajući im ni od tave držak". Ako su poneki roditelji i zamjerali i branili djeci da tjeraju šegu sa Jarebom, Jarebu njegovo vikanje nitko nije zamjerio, niti je njegove psovke držao neprimjerenim: ta bila je to jednostavno predstava bez koje ni srijeda ne bi bila srijeda, a niti bi narod tada u grad dolazio. Ne bi imao zbog čega, jer poslove koje treba, narod srijedom ioanko usput obavi. Činilo se tako da je i Jareb bio potpuno svjestan te predstave, pa je izgledalo da i on srijedom postavlja svoj štand više zbog predstave, a manje zbog samog trgovanja. Tako se znalo desiti da mu nakon klipana s pitanjima o tinti za drugo polugodište ili gazu za baterije, dođe neki dječak, koji doista namjerava nešto kupiti, a kojemu Jareb i ne podižući glavu, sukladno kodeksu ponašanja tadašnjih uličnih trgovaca, iskreno i bez zadrške odgovori: - Ajde kući pa svog ćaću zajebavaj, a ne mene! |
Prvi post na uskoplje blog.hr napisan je 21. listopada 2004. godine u 22.25 sati
-
-
uskoplje.blog homepage