nestašna usidjelica

nedjelja, 21.03.2010.

Krugovi

Kiša se danas cijeli dan lijeno cijedi i čini mi sobu mrklo sivom i mračnom. Ležala sam dugo jutros i zvjerala po stropovima i zidovima, zamišljala sebe na planini, sebe na stijeni, Amantea na sebi, prošlost, sadašnjost, budućnost, sve to nešto neuhvatljivo i idealno za gubljenje vremena i gubljenje sebe u nekim imaginacijama iz nedjeljnog kreveta.
Javila u nekom trenutku Papirčetu da se uključi u svijet otrovnih zračenja. Poslušao je tamo negdje oko dva popodne, uz isprike za posljedice sinoćnjeg nekog izlaska, pa eto, cijelo jutro provedoh bez interneta... ponekad se čudim tom čudnom životu, ponekad si dopustim misliti da nismo samo splet slučajnosti i zrnca prašine na kozmičkom vjetru, ponekad u sve sumnjam, a ponekad samo mislim da je najljepše od svega neimati razloga za usamljenost.
Mislim da je danas jedan od tih dana.

Sjećam se prvog kadra u kojem sam u svojem vidnom polju registrirala Papirčeta, još na onom prijemnom ispitu prije sto godina. Odmah mi je upao u oči, kako ne bi, na kilometre upadljiva furka sljedbenika gothic rocka, obožavatelja Cure-a, Mission-a, Sisters of Mercy-a i inih crnjaka u ono doba kad je i Let 3 bio vrijedan slušanja i pažnje, a Urban samo jedan od studenata koji odlučuje odustati od tog uzaludnog fakulteta. I nešto je brljavio tamo na gitarijadi pa su mu rekli da bit će nešto. To Urban, ne Papirče, ali to sad nije bitno, ovdje se ipak radi o Papirčetu. Odlučila sam ga onda, na prvi pogled, ignoirirati na najjače. Odlučila da će mi ić na živce i on i ta njegova obleka s kojom tako nametljivo stavlja tuđe furke ispred sebe. I odlučila da pojma nema tko je on i da se zato tako nosi. I jer tako želi djelovati kao neki umjetnik. Otkačenjak. To nešto.
Oduvijek sam imala tu crtu da u svemu nađem to nešto što me živcira. I neku grešku. I neku blokadu. S Papirčetom sam odlučila da će mi njegov izgled bit blokada, jer tu nije bilo prirodnosti, bilo je preveć očitog maskiranja, a ja sam bila iznad toga.
Visoko iznad toga.
Mjesec dana nakon početka predavanja već smo se intenzivno družili. Uveo me je Papirče u sve svoje klanove otužnog grada, tamo negdje na početku rata, gdje se nije imalo gdje izaći, jer, eto, jadno je to sve bilo, izlazili smo po nekm privatnim žurkama, družili se sa srednjoškolcima obučenim u crno i sve nešto fantazirali i bili jako jako pametni, kako to samo nadobudni studenti znaju. I pijani, naravno. Ponekad i napušeni, kad bi se našlo za odvojiti od skromnog budžeta. Fino smo se, ustvari, slagali, nas dvoje.
Uveo me je Papirče i u svoj studentski krevet, odmah nakon prvog izlaska, jer moja je podstanarska izba bila daleko na zadnjoj stanici autobusa koji ne vozi poslije pola noći, a kakav je to izlazak kad u pola noći moraš biti doma? Naše prvo spavanje na njegovom smiješnom krevetiću bilo je antologijsko, ja sam navratnanos napravila sebi kukuljicu od jedne dekice, a on je, ispod druge dekice, okrenuo mi leđa i umjesto laku noć procvilio kosadjecomspavapopišansebudi i od tada smo se intenzivno krenuli družiti i prijateljski dijelit po metra studentskog krevetića.
U njegovoj sobi spavao je u to doba i njegov cimer, uvjerljivo najzbunjeniji i najnazadnjiji studoš u gradu, u kojeg je došao tamo negdje iz srca Heregovine, i crvenio pred svakom ženom i sam sebe zaustavljao daleko i od najmanje pomisli na one situacije, koje se prije braka nikako ne bi smjele upražnjavat, jer ipak, taj izdajnički nalet purpurno crvene krvi u bolesno blijede obraze jasno je pokazivao puteve kojima su te grešne i prljave misli voljele lutati. Jednom je čak uspio sramežljivo priznat kako me je sanjao kao neku sporednu likušu, ustvari ne mene, nego samo moje noge u tajicama kako vire iz nekog žbunja i da se pritom uplašio da me je netko ubio. Simboliku sna zbilja nismo znali dokučit. Samo smo se glupo cerekali dok je on žario sobu svojim rumenim obrazima.
Papirčetova tajna želja bila je skinuti nevinost zbunjenom cimeru, ali nije se zato trudio naći mu ženu, maštao je da upravo on bude taj deflorator i osloboditelj njegovih čvrsto zaključanih seksualnih nagona. Bio mu je zaista uzudljiv taj cimer. I cijeli taj svijet Freddie Mercurya, Gerogea Michaela i cijelog tog lobija koji navodno drži cijeli svijet u svojoj čvrrstoj muškoj šaci. Ili guzi. Kakogod. Bitno je da oni imaju moć i da oni imaju vlast i to je Papirčeta također silno uzbuđivalo. I privlačilo.
Vrlo brzo smo druženja sa prištavim srednjoškolcima u crnim odorama zamijenili druženjem sa običnim momcima u uskim trapericama i otvorenim pogledima na druge momke. Sve je to bilo zanimiljivo i uzbudljivo. Meni, jer su me ljudi kao takvi oduvijek zanimali, i jer me na neki uvrnuto voajerski način kopkalo što je to u njihovim glavama u koje sam potajice željela se nekako ušuljati, a njemu, hm, njemu je to isto bilo zanimljivo. Ljudi i to. Pa smo izlaske u našem otužnom gradu uskoro zamijenili posjetama Ljubljani i čuvenim roza noćima u čuvenom K4. Gdje je sve bilo tako slobodno i otvoreno i gdje je Salome nastupao glumeći Madonnu, a mi smo se divili njegovim savršenim nogama i pitali se gdje je, u onom uskom trikou, uspio sakrit pišu. U to doba nije imao ni cica, a nos mu je bio baš pravi, grubi, kukasti, muški nos radnika sa neke tamo prljave skele. Ali te duge noge u tim vrtoglavim štiklama... ma savršenstvo!
Iza nas su bili već mjeseci druženja i ne mogu poreć da sam se na Papirčeta, pomalo uvrnuto nastranog, već dobrahno navukla, i da bi mi falilo nešto u danu u kojem nismo izmjenjivali gluposti, fantazije i nebuloze. I možda mi je zato želudac ostao u grču onaj put kad sam ga vidjela kako gura jezik u usta nekom zgođušnom Slovencu na prljavom podu i kako mu ovaj uzvraća, pa se onda maze kao pravi ljubavnici... eh, ti mladenački eksperimenti.
I eh, to nepostojanje budućnosti onda kad je želiš zgrabiti i na nju se osloniti. I eh, to mladenačko neznanje da budućnosti nema i da je nikad ne možeš uloviti.
Bio je to početak kraja naše intenzivnosti. Uskoro nakon toga upoznala sam Bivšega, običnog lokalnog momka s mrvicom sramežljive želje da ne bude samo običan, ipak, pomalo mačoidnog i primitivnog, dalekog od ideje da je baš zabavno razmjenjivati slinu sa zgodnim dječacima na podu neke diskoteke. Papirče je na moj preokret reagirao zauvijek proklevši i prezrevši moju sklonost običnom životu u običnoj vezi, s, na običnost ograničenim, momkom. I više se nismo družili, postali smo si daleki, osim u rijetkim trenucima kad bi se negdje vani slučajno sreli i kad bi Papirče bio pošteno ubiven od alkohola ili droge, e onda bi mi hrabro prilazio i junački ispuštao neke neartikulirane vokale kao dokaz da je ubiven, ali da mi još uvijek ima nešto za reć. Ali ne može sad jer ga jezik ne sluša, a kad ga sluša onda je ego prevelik da bi uopće prišao. Našli smo se tako svaki u svojem imaginarnom toru i odlučili nastavit pasti svaki svoju livadicu, svak` na svojoj strani ograde.

Prošlo je godina sto, a možda i više. Odustala sam od običnog života u običnoj vezi. Nema ničeg težeg, goreg i uzaludnijeg od silovanja samog sebe u nekom nasilu nacrtanom životu. Ne ide. Jebi ga. Vratila sam se u studentski grad. I podstanarstvo. I samoću. I našla si onaj prvi usrani posao radi kojeg sam zavoljela vikende i četiri sata popodne. Na Papirčeta sam naletila slučajno, ručajući u svojem dragom ćumeziću zdrave hrane i ljuteći se na tog nekog malca koji je sjedio na mom, e baš mojem, mjestu s pogledom kroz prozor, i koji se čudno počeo meškoljiti kad sam grubo sjela pored njega i dalje uvrijeđeno ne gledajuć u tu bezobraznu budaletinu. Nismo popadali sa stolica, malo smo si samo zamuckivali, on daleko više nego ja, nešto je jako prtljao pokušavajuć stavit sto godina u po ure, nije išlo... razmijenili smo si brojeve mobitela, i nikad se ne nazvali. Sreli se još par puta na ulici. Bok-bok.
I onda jednu večer, pod kišom, slučajni nalet, spomenuo je da bi mogao pivu, ajde, ajde. Dogodilo se desetak piva, sveukupno, duga noć, duga priča o nekoj zbrci isposničkog života, religije, reikija, smrtima, padanjima, uzdizanjima, kaosu, sređivanju, izgladnjivanju, svađanju, mirenju... zanimljiva priča, ali ni za glavu, ni za rep. Ipak, ajde, odlučio je to sve podijeliti sa mnom. Kolikogod je mučno i nemoguće povezati sve te nelogične kockice u smislenu cjelinu, suzdržavam se od komentara. Komentari smetaju ljudima koji se otvaraju, zbunjuju ih, odbijaju, konačno i zatvaraju... ne daju mi da im se ušuljam pod skalp, a to mi je još uvijek tako privlačna aktivnost. I tako, postali smo si opet... bliski, prijatelji, mogli smo pit pive i on je mogao pričat i zapetljavat se u tim svojim idejama do beskraja. Ja sam se na mahove trudila ili nisam da to shvatim. Nije to baš lagana aktivnost, ipak.

Prošlo je mjeseci par i ja sam opet bila u potrazi za podstanarskom izbom. Na Papirčeta sam naletila slučajno, na ulici, pohvalila se da sam konačno, nakon mukotrpnog mjeseca intenzivnog traganja, našla stan, pohvalila se i kako je blizu centru, pa gdje, pa eto, ta i ta zgrada, taj i taj ulaz, taj i taj kat, nešto je uzviknuo o sudbini i nečem, nisam imala vremena, morala sam odjurit potpisat ugovor i platit taj i taj stan, na tom i tom katu.

Danas, eto, sjedim kraj prozora u tom i tom stanu. Papirče živi kat ispod mene u svojem podstanarskom carstvu. Nismo si nikad išli u posjete, naši stanovi su ipak naše utočište. A i meni je malo naporna sva sila cigareta koju on mora jednu za drugom zakuriti. Ipak, pomalo ovisim o Papirčetu, kopčam se preko njegove veze na net, dijelimo trošarinu, ponekad mislim kako je baš zgodno imati nekoga u blizini tko te znade i dijeli s tobom svoj uvrnuti svijet i kako bi lipo bilo tako dočekati starost i dijeliti troškove i strahove i sve te sitnice koje život čine ljepšim, ili strašnijim, kakogod.
Tu i tamo se zovemo na kavu u kafić preko puta, zovemo se preko skypea, naravno. Obećajem kavu na ljeto, jer, eto, cigarete, zatvoreni prostor, a ja sam ipak fina i više ne pušim i smeta mi to, jelte. Obećajem isto tako i pivu na ljeto... ponekad se ulovimo fantazirati preko skype prozorčića, svaki iz sigurnosti svoje izbe. Papirče se sad trudi biti običnim čovjekom, nečijim suprugom, mašta o tome da skupi snage i hrabrosti i postane otac i da ima stabilan brak. Navodno, ima već neku curu, dragu, smotanu, s velikim grudima, nisam ju nikad vidjela... a i nije da sam se baš trudila. Osim o curi, jako voli pričat o horoskopu, feng-shui-ju, Isusu, religiji i zaluđenosti i tom ludom i nelogičnom svijetu u kojem živimo, i o bruhu kojeg se boji operirati pa se nada da će se sam od sebe maknuti. Osim bruha, boji se i rutera jer ovaj zrači, pa ga svaku malo gasi, na što moram intervenirati sms-ovima e da bi ga opet palio i hvalio sam sebe i svoju dobrosusjedsku dobronamjernost. To u onim trenucima kad odluči ne psovat mene i sve proklete žene svijeta koje stalno neki kurac zanovijetaju...

Kad bih vjerovala u čudesa i reinkarnacije, rekla bih da imamo dugu prošlost. I vjerojatno i to nešto što moramo odraditi. Ili odrađujemo. Ili to nešto. To nešto što bi trebalo biti više od igre slučaja koji me nastanio upravo na tom mjestu i to vrijeme koje zatvara krug sa vremenom od sto godina prije.
Papirče zato vjeruje u sve navedeno. Meni to više ne ide....
Mislim si samo kako je danas jedan od onih dana...