nestašna usidjelica

srijeda, 03.03.2010.

Dolazi...

Mmmmmmmmmmmm, proljeće i to. Vidjela sam u subotu visibabe kako iskaču iz zemlje. I rascvjetanu jabuku jučer. Onako, lipo, usamljeno, drsko i tanašno stabalce okićeno laticama strši između otrcanih fasada i vlažnih dasaka. Dirljivo.
I žale se ljudi danas, da je vruće, joj kako je vruće. Ljudi se stalno neki klinac žale. Ulaze u dućan i zapomažu. Dijelim njihovu nesreću.
Radim u dućanu. (još uvijek) Po nekoj logici, u dućan bi trebali ulaziti ljudi koji nešto žele kupiti, no danas je, eto, ušlo više ljudi koji nešto pokušavaju prodati. Gospođa sa povoljnim gaćama, majicama i tajicama, gospodin sa naočalama, ozbiljnim, firmiranim, gospođa sa nečim kojoj nisam dala šanse da se izjasni, gospodin sa zamjenskim tintama za printere (do 10x jeftinije!), gospodin sa novim brojem časopisa ulične svjetiljke...
Tužno, sve to zajedno.
Kupila sam uličnu svjetiljku. Parama iz budžeta, one hrpice koja mi ostane kad ljudi ne uzmu račun, ili kad im ga ne stignem napisati, jer oni već negdje jezde ulicom. Sve to što ostane skupljam da samoj sebi dam plaću "na ruke" i izbjegnem svu silu prinosa i doprinosa zloj majci Državi. To je sve ono što kod nas funkcionira kao normalno, sivo, crno, kakogod. Jer, Država je gadno biće, daje mi škužu da skrivam svoje krompire kao što su nekoć seljaci pred feudalcima, pa drugi seljaci pred Turcima, i svi oni jadni, siroti, ugnjetavani, primorani, koji potajno stavljaju sebi u džep. Jer je to tako kod nas normalno, jer smo mi tako normalni ljudi. Nismo kreteni koji plaćaju Državi. Snlazimo se, kako tko može i zna. I ponavljam, nismo naivčine i debili da dajemo od sebe tako olako.
U kurcu smo.
Skroz.