subota, 11.04.2009.
proljeće u gradu
U sedam i pol su krenuli bušiti i drndati po zgradi. Rade novu fasadu. I subotom, do deset. Cimka je ranoranila i nekuda otišla. Pokrila sam se jastukom preko glave i pokušavala nastaviti sanjati. Nije išlo. Skuhala kavu, crnu, bez mlijeka, bez šećera. Odlučila počistiti inbox, našla neke stare Cimkine mejlove, gdje sam ja na godišnjem, a ona cvili da joj falim i da kada ću se vratiti. Godište mejla 2005. Valjda nam je istekao rok trajanja.
Vrijeme je toplo i vlažnasto, zrak je neprobojan, neka je težina u zraku, kako god da se pokrenem, prvo se moram za nešto pridržavati dok mi ne prođe vrtoglavica. Svejedno, sunce jako zove da izađem van. Sunce ne da mira. Šetam po stanu kao papiga po kavezu. Papiga bez glasa.
Olmajti je obećao da će se javiti. Na njega se nekako mogu osloniti. Još nije ni jednom pregazio riječ. Ali ne zove. Čekanje me ne ubija previše, ležim na krevetu i gledam u raspadajuće fasade nebodera. Prolaze oblaci. Rozasti su. A još nisu ni dva sata. Nešto je bolesno u zraku.
Dogovorili smo se. U tri ispred zgrade, pogledat ćemo prvo stan, a onda idemo biciklirati. Olmajtiju je njegov nadimak osmislila Cimka, uvijek je imao neki svoj tajni način rješavanja svih problema. Čak i onih stvari koje nisu bile problemi, on ih je rješavao. Rekla sam mu da tražim stan. Povoljno i samo za mene. Smješkao se, i rekao da ga ima. Stan nije njegov, ali on ima ključ, i slobodu da ljudima preporuči što da rade sa stanom. Stan je garsonjera, bliže istini bilo bi reć da je taj stan, ustvari, soba sa kupatilom, jer kuhinjica je ionako samo špaher sa sudoperom umjesto hodnika, ali svidjelo mi se. Ne kuham puno, a volim jesti na kauču pred televizorom, radije nego sjediti sama za praznim stolom i gledati u zid. Kupatilo veliko, kada velika. Radijator. Prava mala samica.
Dogovorili smo da nećemo ništa forsirati, uskočili nazad u aute i put Kastva. Nisam vozila biciklo sto godina. Nije sto, ali godina dana skoro da jest. Krenuli smo nekom planinarskom bijelom stazom, dobila sam grčeve na svakoj uzbrdici, silazila, gurala, ubrdo, nizbrdo. Vrtoglavica. A okolo nas proljeće, mali listići, mali cvjetići, male vrtače sa raspadajućim jugićima i stojadinkama. Lipa je to staza, no, nismo daleko stigli, Olmajti se već zalijepio za neku dežurnu klupicu, na sebi je imao profesionalnu opravicu, izgledao je smiješno dok me je čekao i osvrtao se u brizi. Tih pola sata pentanja po stazici meni je bilo dovoljno da se nekako rekuperam i pokrenem. Uvijek imam problema sa zagrijavanjem. Ali, kad jednom uspijem profunkcionirati, onda se, obično, već vraćamo nazad. Nazad sam jurila kao furija, biciklo je ispod mene skakalo kao mlado jare na svakom kamenčiću, nekim čudom se nisam razletila u sto komadića. Olmajti je sa svojih sto kila žive vage uspješno pritiskao svoje kotače čvrsto na zemlji, nije mu trud ni bio potreban, samo održavanje ravnoteže. Vodio me je poslije pokazati svoje terene koje je kupio, sve nešto u šumarku između raštrkanih novogradnja. Investicije dobre, zarada vrhunska...ubrala sam neke šparuge za salatu. Razmišljala o budućnosti, kućenju, nečemu stabilnom...silnim mogućnostima i još silnijim nemogućnostima. Ali, kad me je na povratku, gore ispod Pehlina, puknuo pogled na cijeli Kvarner, galebove koji kruže među sivim neboderima kao među kakvim klisurama, ogromne ruzinave tankere kako lijeno plutaju na mirnoj rozastoj površini, krčki most tamo u magli...jebemusunce, zašto mi taj pogled tako puno znači...mogla bih satima, samo tako gledati kako se svjetlost mijenja, i sve je u redu i sve je na svojem mjestu. U nekom trulom neboderu tamo negdje pri vrhu.
Cimka se je već bila vratila u stan. U planinarskoj opravici. Sva se je bila uzvrpoljila jer nije oprala suđe...kao da sam joj to ikada zamjerala. Jako je to loše, kad misliš da netko nešto misli i očekuje, a to nešto ne pitaš, nego se sve nešto između redova pokušava...gdje smo se to nas dvije pogubile?
Izašla sam opet van. Šetat po Trsatu. Puno ljudi, svi nešto pričaju, svi podjednako nezanimljivi. Gledala sam kuće i kućerke.
Svi planovi za ovaj vikend su pali u vodu.
Idem sutra doma.
Doma, doma.