utorak, 07.04.2009.
.
Cimka je stisla petlju i počela nešto prtljat mi oko stana, kredita, života, mame, tate, sudbine, a onda je sve to zajedno nekako podastrla u paketu da bi ona htjela probat živit sama. Ustvari, sam to sama morala nekako iz nje iskamčiti. Pokušavala mi je prodati priču da želi kupiti si stan, ali da prije toga želi probat živjet sama da vidi što joj se, ustvari, više isplati. Prozirna priča. Jer već sada plaćamo stan više nego što dođe prosječan kredit za manji stančić, ne trebaju joj probe takve vrste. Naš suživot obara svaku teoriju o ekonomskoj isplativosti života udvoje i djeljenja troškova. Premasno plaćamo ovaj stan.
Ali nije u stanu problem. Niti u ekonomskoj računici. Nego u tome što je naš suživot loš. Komunikacija identična izlizanom bračnom paru koji samo što nije potpisao papire o podjeli imovine. A iz nekog glupog razloga živimo zajedno.
Počelo je kao dobra ekonomska računica. I bilo je dobro. I isplativo. Dok se nije sin gazde odlučio ženit i živit u "našem" stanu. Otada se potucamo po gradu od stana do stana. Svaki put sve skupljeg i skupljeg.
Rekao je Ljubavnik da se njemu čini da ona odlazi od mene zato jer je doznala za nas dvoje i ne želi više biti sa mnom. Jer sam je lagala cijelo to vrijeme. I da ju je to povrijedilo. A ne bi ona doznala da nije se on hvalio najlajavijoj muškoj babi u našem društvu, koji je, eto, već par mjeseci u sretnoj vezi s Cimkinom najboljom prijateljicom. Drugoj na ljestvici lajavosti u našem društvu. I sad su se svi izlajali. A mi ćemo se i dalje praviti blesavi. Kao da ne čujemo lavež. Kao da živimo u nekom paralelnom svijetu.
Zabila sam se u posao. Imam ga, srećom, puno.