|
lagao sam onaj put kaj sam rekao da cu prestati. tocno se sjecam da sam obecao da necu vise. iako ouvijek poznat po drzanju do datog obecanja, ovaj put sam preslab... kako sada stvari stoje uvijek cu trebati tu rupu u zidu. ili barem mali dio vrata da se sakrijem. i ne, ne vjerujem. pitala si me jednom da li si mi draga. lagao sam tada, valjda sa najboljim namjerama. ne znam vise... proslo je previse godina od toga. proslo je previse slicnih lazi od toga. nisam ni siguran jesu li to jos uvijek lazi ili samo moje izmisljotine. i da, namjerno sam te pustio da padnes niz liticu, tek toliko da osjetis taj dah vjetra slobodnog pada. pustio sam te da odletis i razbijes se na stijenama. ionako nisi htjela slusati...
obukao sam tvoje omiljeno odijelo tog dana. ono u kojem si me najvise voljela gledati, sjecas se?! barem si mi tako rekla. stavio sam sat na ruku, onaj koji si ti odabrala na nasem prvom zajednickom putovanju. sjecas se?! naravno da se sjecas, tada si slomila ruku kad smo se penjali na kip u samom centru grada. a horda japanaca 5 metara od nas je gledala u cudu i pitala se koji kurac se ovdje desava, nenaviknuti na bilo kakav oblik slobode. one prave. bila si bosa. porezala si prst na metalnoj sjekiri koju je onaj konjanik drzao u ruci. ali i dalje si se smijala, kao da nikad nista nije bilo. i uzela si kameru od najveceg japanca kojeg si i dalje gledala s visoka i poljubila mu zenu. napravila par slika, u boji. kao uspomenu. dala si im svoju adresu i rekla:"ako ikad budete u hrvatskoj i zelite da vas netko posteno izjebe, nazovite me." cujem da je broj japanskih turista u porastu, valjda zbog tebe. uzela si naocale, one moje koje si uvijek mrzila i bacila ih sa mosta. bio sam slijep tog dana. a ti? sjecas se?! naravno da da, pa rekla si mi to prije nego sam pustio da odletis kroz grmlje koje raste na litici. kao da nikad nista nije bilo... sjeo sam na fotelju i gledao te kako oblacis neku staru majcu. oduvijek si htjela biti posebna. jedina?! povremeno se sjetim da nikad nisam imao nijednu tvoju sliku. ni tvoje obitelji. to je oduvijek bila tajna. pravila si se kao da ti nije stalo. no vidio sam te kad si pustila suzu, svaku pojedinu. i uhvatila si je u saku i cijenila. mislila na njih. pustio sam te da padnes, bez obzira na sva obecanja. okrenuo sam se, nestao, sakrio iz rupe u vratima.
i cudno je ovaj put, sada bez tebe. no, naviknut cu se. na sve se priviknemo. rekla si mi onog dana kad sam te drzao za ruku sa dijamantom na prstu da ne zelis. da me ne poznajes dovoljno. no, a znas da je to istina, nitko zapravo ne poznaje nikoga...
|
