Proričem...

Žirafa na pomolu

Damir je ušao u sobu. Rotkvice su mu se zločesto cerekale s prozora. Nisu mu se svidjele, bile su ružne. Damir ih je ignorirao. Pogledao je Profesora Marka. Izgledao mu je prazno. Profesor Marko ga je ignorirao. Damiru se učinilio kako se Profesor Marko ne služi vješto svojim očima. Izgledao mu je kao da bolje vidi nosom. Damir nije uspijevao ignorirati rotkvice. Vidio je njihove zube nalik sivim trokutima i njihove crne oči sa sivim zjenicama. Damiru su rotkvice izgledale previše plosnato. Zato nije mogao biti siguran gledaju li ga. Da li ga i one ignoriraju?

Tako se do kraja svijeta Damir, Profesor Marko i rotkvice međusobno ignoriraju, ili barem pokušavaju. Zvono zvoni svakih 46 minuta. Zvono ih sve ignorira bez da je toga svjesno. Zvono je sretno. Ignorira čak i kraj svijeta.


Žirafa na zalazu

Damir je bio u sobi. Soba je bila prazna. Osim bojlera. Bojler je bio hrđav i ružan. Damiru se činilo kako bojler ne pripada toj sobi. Soba je bila sterilno čista. Bojler je stršao. Damiru je izgledalo da je soba sasvim plosnata. Damir se poklonio bojleru i izvadio francuski ključ. Zvijezda repatica je odavno bila mrtva. Damir je počeo popravljati bojler. Kad bi jedan dio popravio, drugi bi se pokvario. Profesor Marko je prisluškivao svojim nosom. Profesor Marko je bio zloban. Bojler je bio prkosan.

Tako do kraja svijeta Damir pokušava popraviti bojler, bojler prkosi, a Profesor Marko zlobno prisluškuje. Kamen stoji postrance i promatra ih šutke. Kamen je sretan. Ne moraš se reinkarnirati kao kamen da bi šutio (bio sretan?). Kamen prešućuje čak i kraj svijeta.


Deblja li se tapir? ili Koliko kalorija ima noćna mora?

Damir je bio u autobusu koji se kretao od Luoyanga prema Ambositri umjerenom brzinom, gdje god to bilo. Autobus je bio pun ljudi svih boja i oblika. Bili su lijepi, kako ljudi to već znaju biti, ali Damir se nije previše obazirao na njih. Naime, promatrao je kroz prozor koji je, kako i očekujemo, bio tekuć. Prozorom su plovili ljudi i sjenke ne obazirući se na vrtloge neona koji su njihova jedra mogli polomiti svakog trenutka u dijelove male poput nesreće zvona ili jednoličnosti bojlera. Na ramenu jedne sjenke sjedio je Profesor Marko pogleda tupog kao i inače. Već pretpostavljamo da je Profesor Marko njuškao. Osjetio je neon u zrak i sahranio nadu u bolje sutra. Kraj svijeta.