srijeda, 08.03.2006.
T-reš
|
Dakle, kako ja fakat odlično pišem, jedini blog koji mi je zanimljiv i koji čitam, je upravo moj. To je čak i prilično praktično (iz razloga o kojima ne ću sada). Pa da se počastim jednim svojim postom kojeg ću čitati i proučavati slijedeća tri mjeseca (ili dulje, jel).
Uglavnom, u međuvremenu sam proslavio 16. rođendan. Onak, bilo je ludo i nezaboravno. Krasno, zar ne? Drago mi je da dijelite moje oduševljenje tako bitnim stvarima iz mojeg (a očito i vašeg) života. Danas sam bio na kavi s Damirom. I u nekom, čisto, jel, dokonom trenutku, pita me čega sam se odrekao u korizmi. Kažem - domovine, boga, roditelja, obitelji općenito, prijatelja, brzih automobila, lakih žena i teških droga. Mislim da sam se prilično naodricao (s čime se složio i Damir). Isus je, sasvim sigurno, ponosan na mene. Isto tako, Damir me podsjetio da je danas Međnarodni dan žena (nadam se da će me podsjetit i kada će biti Lokalni dan žena, da ne ispadnem senilan, ili, prostimibože, nedžentlmen) - pa evo: sretan Međunarodni dan žena, ženama, feministicama i pederima. Kada se bolje promisli, ovo je zaista lijep dan. Prilično očit šamar ženama i feministicama, te u svakom slučaju podsjetnik da ostatak od čitava 364 (ili 365) dana, odnosno 31449600 (ili 31536000) sekunde protekne u znaku i dominaciji Pravih Muškarca. "Dan kada ženama možeš udijeliti puno suptilniju šamarčinu uz cvijet, osmijeh i lijepu riječ, umjesto podlakticom" rekao bi Damir, prilično lirski, ako smijem dodati. E da, kad smo već kod podlaktice:  (za one blesavije - morate kliknut na sliku, jel) Kako sam izrazito dobre volje (poglavito zbog, već dovoljno opjevanog, Međunarodnog dana žena) podijelit ću s vama još neke dragulje iz moje riznice dobre treščine. Japanski Spiderman iz '78. (sa strane su linkovi na ostale Spiderman clipove) Blind date you'll never see I za kraj, jedan quote, a ujedno i dobar razlog za posjećivanje natjecanja iz informatike (o kojima bih, nažalost, vrlo malo znao iz prve ruke): Jednog jutra Mirko i Slavko su se probudili na nepoznatom svemirskom brodu. Krenuli su lagano u obilazak broda, šetali i šetali, prošli kroz sve sobe i hodnike, ali nikoga nisu pronašli. I tako dan za danom, nigdje žive duše, njima postaje dosadno, ne znaju šta da rade, ne znaju kako su se našli u svemiru, uglavnom nemaju pojma ni o čemu. Jednog dana Mirko punim ustima između dva zalogaja kuhanih kopriva kaže: Mirko: "E Slavko, jesi vidio one dvije sobe u kojima je teleport?" Slavko: "Teleport? Što je teleport? Mirko, lakše s tim koprivama, izgleda da su halucinogene." Mirko: "Znaš ti dobro tko ti je halucinogen. Teleport je ono što te prebaci iz sobe u sobu pa ne moraš hodat." Slavko: "To ja zovem prebacivač-iz-sobe-u-sobu. I ideš mi na živce s tim latinskim izrazima." Mirko: "Ok, teleport, prebacivač, norveški, švedski, sve je to isto. Onda, jesi ga vidio?" Slavko: "Nisam." Mirko: "To sam i mislio jer sam ga i ja teško našao. Ajmo se igrat, ja ću hodat između neke dvije sobe najkraćim putem i koristit ću teleport ako ću tako biti brži, a ti otkrij u kojim se sobama nalazi." Slavko: "Mislim da mi je to preteško. Dobro znaš da nisam baš prepametan." Mirko: "Nije preteško vjeruj mi, ja ću to napraviti nekoliko puta između raznih soba ako treba, pa će ti biti lakše." Slavko: "Ajde dobro, ako pogodim, obećaj da ćeš prestati jesti te smrdljive koprive." Mirko: "Ajde dobro, smanjit ću koprive na pet obroka dnevno." |
utorak, 25.10.2005.
|
Žirafa na pomolu
Damir je ušao u sobu. Rotkvice su mu se zločesto cerekale s prozora. Nisu mu se svidjele, bile su ružne. Damir ih je ignorirao. Pogledao je Profesora Marka. Izgledao mu je prazno. Profesor Marko ga je ignorirao. Damiru se učinilio kako se Profesor Marko ne služi vješto svojim očima. Izgledao mu je kao da bolje vidi nosom. Damir nije uspijevao ignorirati rotkvice. Vidio je njihove zube nalik sivim trokutima i njihove crne oči sa sivim zjenicama. Damiru su rotkvice izgledale previše plosnato. Zato nije mogao biti siguran gledaju li ga. Da li ga i one ignoriraju? Tako se do kraja svijeta Damir, Profesor Marko i rotkvice međusobno ignoriraju, ili barem pokušavaju. Zvono zvoni svakih 46 minuta. Zvono ih sve ignorira bez da je toga svjesno. Zvono je sretno. Ignorira čak i kraj svijeta. Žirafa na zalazu Damir je bio u sobi. Soba je bila prazna. Osim bojlera. Bojler je bio hrđav i ružan. Damiru se činilo kako bojler ne pripada toj sobi. Soba je bila sterilno čista. Bojler je stršao. Damiru je izgledalo da je soba sasvim plosnata. Damir se poklonio bojleru i izvadio francuski ključ. Zvijezda repatica je odavno bila mrtva. Damir je počeo popravljati bojler. Kad bi jedan dio popravio, drugi bi se pokvario. Profesor Marko je prisluškivao svojim nosom. Profesor Marko je bio zloban. Bojler je bio prkosan. Tako do kraja svijeta Damir pokušava popraviti bojler, bojler prkosi, a Profesor Marko zlobno prisluškuje. Kamen stoji postrance i promatra ih šutke. Kamen je sretan. Ne moraš se reinkarnirati kao kamen da bi šutio (bio sretan?). Kamen prešućuje čak i kraj svijeta. Deblja li se tapir? ili Koliko kalorija ima noćna mora? Damir je bio u autobusu koji se kretao od Luoyanga prema Ambositri umjerenom brzinom, gdje god to bilo. Autobus je bio pun ljudi svih boja i oblika. Bili su lijepi, kako ljudi to već znaju biti, ali Damir se nije previše obazirao na njih. Naime, promatrao je kroz prozor koji je, kako i očekujemo, bio tekuć. Prozorom su plovili ljudi i sjenke ne obazirući se na vrtloge neona koji su njihova jedra mogli polomiti svakog trenutka u dijelove male poput nesreće zvona ili jednoličnosti bojlera. Na ramenu jedne sjenke sjedio je Profesor Marko pogleda tupog kao i inače. Već pretpostavljamo da je Profesor Marko njuškao. Osjetio je neon u zrak i sahranio nadu u bolje sutra. Kraj svijeta. |
