Gagh
16.06.2004., srijeda
Sokovni profesor
|
Na porti dežurni čita novine. Na panoima vise slikarije. «Nisu toliko bitne ocjene koliko je bitan njegov odnos prema radu...» na hodniku objašnjava profesorica Elvira Ljubomirovoj mami koja je došla k njoj na informacije. Djeca u holu štapićem od sladoleda pokušavaju isćačkati pare iz automata za sokove, jogurte i slatkiše. Savjetovao sam im da koriste nešto duže i metalno jer im štapić može lako puknuti i pokvariti skupi automat pa ga više neće moći obijati. Inače, djeca obijaju taj automat skoro svaki dan i to sa prilično uspjeha. U školi su postavljena dva. Jedan sa slatkišima i grickalicama, a drugi sa sokovima, jogurtima i slatkišima. Prvi je zašarafljen za pod i ima sistem ubacivanja para koji uspješno prima samo pare. Drugi nije zašarafljen za pod i ima sistem ubacivanja para koji prima sve što se kreće oko širine kovanice. U prvome djeca za svoj novac dobivaju ono što žele. U drugome se često desi da se novac zaglavi. Kada je drugi automat tek počeo zaglavljivati novac djeca su bila očajna i molila su čovjeka koji ga je dolazio popravljati i puniti da im vrati izgubljeno. On im nije vraćao jer nije mogao biti siguran da li lažu ili govore istinu. Onda su djeca sama preuzela stvar u svoje ruke. Kao što rekoh, taj drugi automat nije bio fiksiran za pod. Opljačakana djeca su se razgnjevila te ga počela tresti, gurati i udarati. Iz njega su počeli ispadati sokovi i jogurti. Te finese prvo nebi ispale van nego na nekakvu platformu koja bi ih, pri normalnoj operabilnosti stroja, spuštala do izlaza kako se nebi razbijale. Klinci su skužili da isključivanjem aparata iz zida resetiraju glupu napravu koja pri ponovnom paljenju pomiče platformu i time sve što se pritom nalazi na njoj dospijeva van. Kada sam ih prvi put uhvatio kako to rade na trenutak sam se počeo ljutiti na njih te im oduzeo plijen od 6 boca gaziranih pića, ali čim je taj trenutak glupavog nerazmišljamdaljeodnosa moraliziranja prošao vratio sam im njihovo, još im sve i pravilno rasporedivši tako da je svaki dobio po jedan sok. Uloživši mentalnog napora u promišljanje edukativno – odgojne dimenzije interakcije ovog automata i djece došao sam do zaključka da bi u svaku školu trebalo postaviti isti te kako bi to bilo najefikasnije odgojno sredstvo u našim školama koje bi anuliralo utjecaj svih loših profesora i demagogije uopće. Koje bi davalo ljudima već od malena svijest da se mogu boriti protiv večih koji su došli da im uzmu nešto njihovo i da se takva borba može isplatiti. U redovnoj nastavi moralni odgoj ovisi o profesoru koji može, ali i ne mora biti dobar uzor djeci. Ako je dobar uzor on je pravedan prema svima, uvažava mišljenja i djeca ga vole te pokušavaju kopirati njegovo ponašanje. Na žalost u školama imamo određen broj idiota koji svojim kriminalno lošim stavovima i postupcima upropaštavaju generacije mladih ljudi. Zajednički nazivnik svih tih loših «profesora» je njihovo inzistiranje na poštivanju autoriteta (kojega nebi imali da nemaju imenik u rukama) bez obzira kolike debilane rekli ili napravili, a istovremeno nepoštivanje nikakvih osobnih stavova djece. Jednostavnije rečeno: oni kradu od djece (jer je i uskraćivanje kvalitetnog odgoja oblik krađe) onemogućavajući im, za razliku od onog automata, da osjete da ima pravde. Tako se djeca uče biti bespomoćna u životu, uče da se protiv nepravde ne može ništa učiniti i većinom postaju idealni trpitelji (štoviše štovatelji) lopovskih političara, lihvarskih banaka, nametnutih reklama, modnih trendova, tuđih ideja, vjerskih bajki, nade u sutra, ideologija….. I onda im postane sasvim normalno što im se pred nosom šetaju kriminalci i kurve okićeni najvišim društvenim titulama. Prema tome, naš glupavi strojček sa početka priče bi mogao biti koristan učitelj demokracije i praktične borbe za ljudska prava, inicijator moralne katarze društva te putokaz ka boljem i pravednijem svijetu u kojemu bi i najmanji ljudi znali da imaju moć obračunati s nepravdom!!! |