Gagh
07.06.2004., ponedjeljak
8
|
Sve bi bilo jednostavno kad bi me bilo samo jedan. Ovako je jako komplicirano. U tih nekoliko kubičnih centimetara, koliko zauzima moj mozak, prilična je gužva kad se guraju osmorica. Možda bi to bilo i sasvim zgodno društveno okupljanje kad bi svi oni imali iste ideje i htjeli raditi iste stvari. He, ali nije. Svatko od njih ima svoje brije u svojoj minijaturnoj glavi i traži od mene da ih poštujem. Tu se sad postavlja pitanje: od kojeg to MENE mogu tražiti kad me ima osam, a odgovor na njega je čista metafizika. Osim njih osam postoji nešto kao univerzalni um ili kolektivna svijest koja spaja njih 8 i čini nekakvo bizarno jedno koje je svjesno djela svih ostalih, ali ih nije u stanju sasvim uskladiti i kontrolirati, vać više postoji kao neki pasivni promatrač koji uglavnom bespomoćno kuka. Pokušati opisati osobnosti svakog od 8 ili osobnost kolektivne svijesti je nemoguće, no pokušati ću opisati događaje koji su me nedavno zadesili, pa možda barem približno uspijete shvatiti kolika je 8 u stvari gužva. Bila je em grozno topla, em nedjelja. Svi mi mrzimo nedjelje jer se ili trijeznimo od gadno pijanih subotauvečer ili nam se baš sada ide kupovati nekakve gluposti u grad, a ništa ne radi, ili je obitelj doma pa je galama, a mi ne volimo ni kad obitelj galami. Oko grozno toplih dana smo podijeljeni. Jednima se ne sviđaju jer ih toplina čini nervoznim no ti su u manjini. Večina voli osjetiti prženje na koži i znoj na čelu, dugu, masnu kosu na vratu i ljepljivu, mokru majcu na leđima. Kolektivna svijest smatra to čaknutim i da tako ne bi trebalo pa se buni, ali ko nju pita. Ovo je jedna od onih nedjelja nakon gadno pijanih subotauvečer, a k tome je i obitelj doma i galami. Umijemo lice, popijemo cedevitu, otuširamo se sa svrhom mijenjanja gaća i nanošenjja sticka pod pazuhe. (Jedan od nas smatra genijalnim pravilo da se bez čistih gaća nesmije van jermoženeštouvjekuletit.) Navučemo majcu koja najmanje smrdi, poderane traperice i marte i izlječemo na ulicu. Dilema: jedan hoće na kavu i novine u lokalnu krčmu, drugi hoće nazvati ženku od sinoć, ali joj je zaboravio ime, treći želi kod frenda na kavu i joint, četvrti samo šetati dok mu nešto ne padne na pamet, peti bi do Indexa na neku hranu, a ostali žele ostati doma jer i onako svih mamurno bole glava i želudac, a noge lagano klecaju i svijet izgleda nekako čudno i lagan i težak istovremeno. Samo hodamo. U nekom trenutku se netko od nas nešto javi, ali mu se zahtjevi ne ostvaruju jer u glavi vlada opće tupilo i usporenost. Misli se rađaju toliko sporo da negdje na pola umru ili odu u besmisao. Kao da čujete riječi koje izgovarate sa zakašnjenjem od nekoliko desetinki sekunde. Došli smo do Konta. Žedni. Kod spomenika oslobođenju Rijeke pijemo vode. Jedan hoće na trsatsku gradinu na kavu. U toj želji mu se pridružuje i drugi koji želi ševiti Anu koja živi na Trsatu, a koja je baš možda sada doma. Ostali negoduju jer je svima mučno u želucu, no Andol popijen još kod kuće je počeo efikasno smanjivati glavobolju, pomalo i želudac, a B vitamin, uz smanjenje glavobolje, poticati i erekciju. Krečemo na Trsat. Pješice. Trsatskim stubama. Znojimo se i palimo cigaretu. U pravilu ne pušimo uzbrdo, no ovo sad je automatski. Negdje na pola puta netko od 8 nabaci ideju da bi mogli umjesto na Gradinu, kod frenda na kavu pa poslje do Ane. Netko drugi od 8 nadoda “i joint”, no kolektivna svijest na izmaku snaga ga ipak ušutka. Skrečemo sa stuba u prvu uličicu i idemo prema Krimeji. Nije daleko, ali na plus 30 nije ni blizu. Sunce nas kuha kroz crnu majcu. Mast sa kose se otapa i curi nam niz lice. Vežemo kosu u rep. Zvonimo frendu na parlafon. Kroz zvučnik čujemo urlik i vrata od zgrade škljocnu. U portunu je ugodno hladnije nego vani. Frend nam kuha kavu. Njega nema osam. Oni tvrde da ih je samo dva, no mi im ne vjerujemo. Mislimo da ga je čak i više nego nas. Pijemo kavu u koju smo nalili rakije za kičmu od njihove none. Fino nam sijeda na želudac, razbija mučninu kao što digestiv razbija prežderanost. Nakon treće kave sa rakijom za kičmu više njih od 8 hoće joint. Kolektivna svijest se ne čuje jer se sada večina od 8, gotovo svi priklanjaju zagovornicima pušenja. Jedan usamljeno pokušava ukazati da bi trebalo koliko toliko biti u stanju poslije s Anom, no ostali ga u nekoliko kratkih rečenica otpilavaju. Frend smota. Razbijemo se. Sad su i naši i njegovi ludi. Govorim mu da sam u stvari krenuo na Trsat na kavu, zbog pogleda. Predlaže mi da idemo na vrh njegove zgrade zapaliti još jedan jer i tamo ima dobar pogled. Pristajemo. Na vrhu je fino. Isto je sunce, ali lagano pirka što hladi moju znojnu majcu, pa nam je ugodno. I pogled je odličan. Vidi se cijeli kvarner, grad, sve. Na ulici su auti kao igračke. Sa sobom smo ponijeli i padele, udaraljke, gitaru, sint na baterije i diktafon. Duvamo, lupamo po instrumentima i snimamo. Stvaramo. Glazba je čudna, bizarna i predivna. Svih mojih 8 sudjeluje u stvaranjju. I svih frendovih tkoznakoliko. Počinje sporo, ubrzava, ritam hipnotizira. Izgovaramo tekst, nas 8 i frend. U tekstu govorimo o velikim ratnicima, mrtvoj bijeloj ribi i djedu Jovanu. Tekst s pretvara u zazivanje duhova, a ritam u mantru. Proizvodim zvuk “MMMMMMMMMMM” dok ispuštam dimove kroz nos. Sve postaje užasno brzo. Bučno. Bjesomučno vrištimo i kaotično lupamo po instrumentima. Klatimo tijelima napred natrag i lijevo desno. U glavi nam je velika buka. Svih 8 je počelo nešto govoriti, vikati, pjevati, urlati, stenjati, na lubanji projecirati boje i slike bez smisla i sa smislom. Kolektivna svijest je također obuzeta kaosom i vrti se u vrtlogu boja i slika. Pred očima nam se izmjenjuju raznobojne krhotine ogledala sa slikama raja, pakla, prašuma, pustinja, gradova, vlažnih vagina i bogorodica. Razbijamo udaraljke. Razbijamo instrumente i bacamo ih sa vrha zgrade. Krajičkom uma registriramo krik pogođene žene na asfaltu. Ustajemo na noge i iz sve snage urlamo na sunce, obliveni znojem i slinom koja nam kipi iz usta. Mahnito plešemo kao vračevi Navajo indijanaca. Grčimo se kao fanatični poklonici eksperimentalnog industijala. Plešuči raspadamo mokru odječu sa naših tijela. Njih 8 u mojoj glavi bjesni i hoće van. I oni divljački skaču i udaraju o stijenke lubanje. Lubanjja krvari iznutra. Znoj probija izvana. Svih 8 je umorno. Odjednom sve staje. Sunce nam je prikovalo oči i prži nam zjenice. Eksplozija gromoglasne tišine. Težina ogromne tišine. Sunce postaje močna crna kugla. Nema više svjetlosti, samo energija. Energija koja nam pokreče tijela na skok. Jedan, jedinstven, veličanstven pokret. Skok u dubinu u kojoj su sve tajne. Vatra, led, blaženstvo i tuga. Dubinu u kojoj je sve stvarno i iskonsko u svojoj biti. Gdje postoji samo savršena čistoća doživljaja. Pri akceleraciji od 9.81 metara u sekundi na kvadrat ugodno pirka i sve je tiho. Iz moje glave žurno izlazi svih njih osam i nestaju u najbližim mogućim smjerovima. Osjećam se napokon beskrajno lagan, čist i ugodno sam. Sasvim nemoguće i nejasne stvari mi odjednom postaju jasne i kao da ležim u središtu tople sigurnosti majčine utrobe velike poput planete. Napokon Živim. Subota, 12.IV.2003. |