Doručak u krevetu.
Drugi najdraži nakon Doručka kod Tiffanyja, čisto da ne bi bilo zabune...
Ispijam arome čokoladnog kapučina uživajući u divnom, sunčanom pogledu. Kolač od šumskog voća ovog mi puta ne poručuje kako ga ne bih trebala jesti, a sve i jedan detalj u vezi mene odjednom mi se čini sasvim prirodnim i lijepim.
U pozadini svira lagana lounge glazba dok tipkam ovih nekoliko riječi. Neke bih trenutke jednostavno mogla zarobiti u vremenu.
Inspiriranost životom puni mi pluća, zajedno s bezgraničnom ljubavi i zahvalnošću prema... svima i svemu.



Jutro kao što je ovo odvodi me na najljepša mjesta svijeta, dopuštajući mi da budna sanjam o predivnim lagunama, toplom ljetnom povjetarcu i suncu koji mi se upija u kožu. Jutro kao što je ovo...

Prvi zagrljaj nakon spoznaje o uspjehu.
S njim.
Suze radosnice.
Puhanje nosa kroz smijeh.

Puno smijeha.
I predvečernji izlazak...
onaj najtopliji ikada.
I sjaj njegovih očiju dok mu čitam svoje stihove.

Naša mala privatna zabava.
Uz bocu skupog pića.
Samo on i ja. Samo on i ja.

Neki se valovi nikada neće zaustaviti.
I najviše me boli tvoja bol...

Tek kada sam odlučila otpustiti strah i sve nedoumice, nestala je sva negativa nakupljana u meni. Ušla sam u novo poglavlje života u potpunosti pročišćena od ljudskih lanaca pesimistične kolotečine. Zakoračila sam u njega potpuno svoja. Po prvi put sviđa mi se ono što činim, jer utjecaj okoline nije prisutan. Sloboda. Beskrajna zahvalnost na svemu što imam. Beskrajna vjera u sebe. I više dobro.

Dobila sam sve i jedan poželjeni poklon. Možda baš iz razloga što sam za promjenu od prijašnjih godina ovog puta poželjela samo ono nematerijalno.

...

“Lice joj je poprimalo onaj sjaj, kojim je prije plijenila poglede, dok su joj oči energično zračile srećom. Nije mogla skinuti osmijeh s lica, a zašto i bi kada je nakon dugih godina borbe napokon shvatila strategiju koja, ne samo da joj je držala glavu iznad vode, već joj omogućivala da iznad iste leti. Koji god ocean se našao pred njom, ona ga je znala prihvatiti srcem punim ljubavi i neumorivim krilima. Upravo zato i samo zato, on joj je vraćao istom mjerom.”

Ponoć će. Za nekoliko minuta započet će dan kojeg sam čekala godinu dana... Strah me tuge. Razočaranja. Potiho skrivam tragove svojeg prisustva. On mi je u mislima, isto kao i svih ovih godina. Zna li što je sutra?
...
Voljela bih biti najsretnija osoba na svijetu na moj peti/peti. Voljela bih ga barem sresti i zagrliti, i to bi doista bio moj dan.
Misli mi se isprepliću s pokojom suzom u očima.


Čekat ću te. Znaš gdje, kada. Prijatelju... :*