It's one of those days when I just wish I could stay in bed the whole afternoon, listening to Coldplay...

Jedna od onih stvari koja me svakog puta oslabi je samoća. Probudila sam se ranim jutrom, dok još ni sunce nije izašlo, kako bih se pozdravila s bratom. Brzo mi je dao pusu u obraz i izletio kroz vrata moje sobe. Sigurna sam da mu se u glavi vrtila misao kako mora stići na aerodrom na vrijeme. Uvijek kreće zadnju minutu...
Tako je brzo šmugnuo iz stana da nisam imala volje dizati se iz kreveta, pogotovo ne tako rano. Nastavila sam spavati, i ubrzo me probudio šum alarma na mobitelu. Kao i svakog jutra, prošla sam kroz cijelu kuću da vidim ima li možda nekoga doma, iako znam da nema nikoga osim mene. Dočekala me praznina. I tišina.

Ne volim biti sama...

.dvijeidvanaestamolimtemolimtebudinajčarobnijagodinadosada.<3

Iskrenost mi nije dopuštala osvrt na ono što se događalo između nas. U pokušaju razbijanja prethodno stvorenog naboja shvatila sam da je sasvim normalno ono čemu smo oboje prisustvovali. Nije toliko stvar u činjenici da smo sada "odrasliji" ili "stariji", već u tome da "oni" osjećaji nikada nisu nestali. Umjesto toga samo su se produbili.
...
Padala je kiša. Ne jako, ali dovoljno da oboje budemo mokre kose. Osvrtala sam se ispod golemog kišobrana ne bih li ga vidjela, no to se nije dogodilo. Pomislila sam da će kasniti, protiv čega se i ne bih bunila obzirom da sam uvijek ja ta koja kasni, no ni to se nije dogodilo. Nekoliko koraka dalje stajao je on, okrenut prema meni. Njegov neodoljiv osmijeh pobrisao je svaku moju misao, njegove oči oborile su me kao ničije do tad. Preda mnom nije stajao onaj dječak sramežljivog osmijeha i kovrčave kose, kojeg sam očekivala. Ostavljena bez daha i svake riječi, gledala sam u predivno lice mladog muškarca koji ne pomiče svoj pogled s mene.
...
Izgubila sam se negdje između prvog pozdrava i razgovora koji je uslijedio nakon toga. Nošena divovskim valovima istinske sreće nisam htjela da takav osjećaj ikada prestane. Znala sam da se zapravo ništa nije promijenilo, on je još uvijek moje najdraže biće, a ja sam ista ona nasmijana klinka.
...


Ne mogu riječima opisati sreću koja me naglo snašla onako nespremnu. Ne mogu izraziti koliko je nedorečenih rečenica ostalo taj dan između nas. Vrijeme je naglo stalo i tih nekoliko sati bili smo u svom malom raju, samo on i ja.
Cijelo vrijeme osjećala sam tu ogromnu prazninu i napokon znam zašto je bila prisutna. Nije bilo njega. Tijekom svih ovih godina odrastanja, kretali smo se u posve različitim krugovima, različitim dijelovima grada i sudbina se činila užasno okrutnom kada je on morao otići. Odjednom on opet ulazi u moj život. I ne mogu si pomoći, ali taj jedan susret bio je dovoljan da sruši sve čvrsto podignute zidove oko mog srca, onaj prvi pogled bio je dovoljan da me osvoji. Prije toga sve priče o ljubavi na prvi pogled činile su mi se besmislenima, isto kao i priče o ludoj zaljubljenosti. Uporno sam mislila da takvo što ne postoji. Uvjeravala sam se u to svakodnevno. A onda se dogodio jedan veliku bum!!!
I to meni, ledenoj kraljici, čiji su osjećaji u svakom trenutku pod najsigurnijom kontrolom. U svakom trenutku, samo očito ne kad je on tu.


Ostani. Ostani zauvijek.

Osjećam klupko emocija kako lagano počinje odbacivati svoje ljušturu i sputavajuće granice. Oslobođeno je i napokon kola mojim tijelom. Osjećaji me opijaju svakog trenutka svakoga dana, poput boce bijelog vermuta u toploj ljetnoj večeri. Sva negativnost nakupljana tijekom prošlih mjesec sada me napušta.
Potreban mir me također nalazi, zajedno s proljetnim pljuskovima za koje se čini da vječno vode borbu sa meni najdražom zvijezdom. Volim kišu u njenom blago agresivnom, već spomenutom, obliku. Nešto je posebno u njoj. Jednostavno i nešto najljepše od svih prekrasnih darova što ih priroda može podariti. Djeluje poput novog početka.

Jučer me dočekao novi val sreće. Mislila sam da ih više neće biti nakon kiše, ali...

On se javio.

Koliko sreća može podignuti duh, toliko može potaknuti ono najlošije da izađe na površinu. Bila sam najsretnija djevojka na svijetu kad mi se javio i pozvao na kavu. Srce mi je od uzbuđenja lupalo kao nikada do sad.

Istina je da sam se posljednjih mjeseci sasvim povukla od svijeta. Čudi me kako društvenom biću, kao što sam ja, to odgovara. Odustala sam, u jednom trenutku okrenula sam se od svega i svih. Odrezala sam žice koje me povezuju s vanjskim svijetom. Jednom riječju, nestala sam. I ne bih bila toliko sretna zbog njega da nisam odustala i od njega. Poredala sam svoje prioritete sasvim drugačije. Od jednom, ni jedno biće nije bilo na listi prioriteta. Apsolutno nitko. Samo škola, upis na faks, daljnja karijera. Učenje. Učenje. Učenje.
Osjećajima vezanim uz ljubavni život isključila sam dovod energije. Ne vjerujem u ideale kojima sam se prije vodila. Venula sam za tim da imam nekoga uz sebe, nekog tko će za mene biti savršen i za koga ću ja biti savršena. Prevelika čežnja za nečim dovodi do razočaranja, tuge i odustajanja. Prije sam venula za nečime, a sada doslovno venem sama od sebe. Iako se moj vječni osmijeh nikada neće ugasiti, prepreke stavljene pred mene postaju sve veće i veće, a u meni je prevladao strah i pomirenje s gubitkom. Želim biti sigurna u sebe. Želim uspjeti. Želim pobijediti jer jedino tako će se moj život uistinu moći nastaviti.
Ako ovu bitku izgubim... gubim i glavu, a ta mi se misao nikako ne sviđa.
Morbidne ideje motaju se uokolo moje svakodnevnice. I ponekad je preteško, toliko teško da doista poželim da me nema.
Nedostaju mi dani kad mi je glavna okupacija bila je li mi poslao poruku i misli li na mene. Kava ili čaj. Pahuljice ili jabuka. Ti dani su od jednom nestali i ne mogu ih još povratiti, ali trudim se. Voljela bih znati da idućih par mjeseci od mene neće ostati samo prah.

Voljela bih živjeti i dalje.