|
|
***Ignored no more***
18.11.2007., nedjelja
"Tko ne radi, ne treba ni jesti"... kaže The Good Book
Dobro, da si odvratim pozornost s RTL-a gdje gledam reprizu „Domino dana“ (kažem reprizu jer su moji to doma gledali na satelitskoj prije tri dana) i živciram se što budalama ne uspijeva (a ionako samo gube vrijeme...), idem napisati par pametnih...
Dakle, kao što možda već neki i znate, moja bankrotiranost je pronašla posao. Da, onaj posao o kojemu sam već pisao, posao u vezi kojeg sam tražio od Zlice da bude Merkur i prenosi poruke vamo-tamo... Radim na „flooru“ (baš kewl zvuči, zar ne??) u Cinestaru u Novom Zagrebu i moram priznati da mi je savršeno. Posao je vrlo relaksirajući (što, istini za volju, nisam očekivao da ću doživjeti od ikakvog posla), nije naporan, a veoma je zanimljiv i dinamičan. Dinamičan utoliko što obavljam sve moguće poslove i posliće kako bih udovoljio svojim posjetiteljima. A samu činjenicu da radim zajedno s Miškom te sam konačno spojio business i pleasure neću ni spominjati, predobro je da bi bilo istinito ;))
Dakle, u čemu se očituje moje „rađenje“ tamo? Pa, ukoliko dođem u vrijeme otvaranja kina, može me zapasti zadatak da stavim milijunlitarske vreće smeća u svih 9 dvorana od koliko ih se dotični Cinestar sastoji. Zatim treba promijeniti nadzorne liste u wc-jovima, pregledati ima li tariguza, rukopera i rukobrisa te se potpisati ukoliko ima ili nadopuniti pa se onda potpisati ako nema. Pa se nakon toga ode do dvorane koja prva ima projekciju (a istovremeno ih ima barem 3-4), otvori se deset minuta ranije, puste se ljudi, pričeka se početak samog filma, provjeri se kvaliteta tona, slike i titlova te se dvorana zatvori. A u međuvremenu se hoda uokolo s metlom i čisti vražje kokice!!! A ako vas zapadne cijepanje karata na ulazu, onda dobijete proširene vene od stajanja i čujete stotinu i jedno pametno i manje pametno pitanje. No, kako vrijeme bude odmicalo, tako ću ja pisati sve što mi se tamo događa. A vjerujte, imam feeling da će se izdogađati puno toga :))))
No jednu stvar moram zapisati da je ne zaboravim... Naime, čistimo tako Miško, ja te jedna cura koja je također bila na treningu dvoranu broj x i žurimo se jer film počinje za 6 minuta. I dok se nas dvojica ubijamo od uklanjanja kokica sa sjedala, cura si fino iskopa iz smeća polupraznu kutiju kokica i počne se gostiti. Ja taj spektakl nisam vidio ali Miško jest i prvo nije mogao doći sebi od šoka i smijeha, a kada je uspio, predložio joj je da ipak to ne jede, tko zna tko je prije nje lizao sadržaj kutije. Nju to ni najmanje nije smetalo jer se nastavila gostiti.
Ali inače, ostali ljudi tamo nisu toliki omnivori i ne jedu ono što iza posjetitelja ostane. Sve u svemu, lijep poslić... Koliko lijep, vidjet ćemo kada sjedne prva plaća. HA!
I tako... Nemam trenutno elana za pisati dalje, ne da mi se... Gladan sam, kruh sam zaboravio uzeti... A bolje mi je da večeras sve ne pojedem, sutra ću onda morati gladovati :)) I tako se moj život u zadnje vrijeme kreće samo oko novca jer je to trenutno problem numero „A“. Tisuću i jedna stvar mi je potrebna, a nemam je čime priuštiti. Ma totalno bezvezne stvari tipa zimska odjeća ili hrana, pa tko je vidio trošiti pare na to :))). Btw, ovo nije S.O.S. tako da NIKOME nije palo na pamet išta poduzimati, to upućeno mojoj široj familiji (je, znam da niste milijunašice zato...). Sve će se srediti, samo će Medo izgubiti još kojih desetak kila, osim toga, ista situacija je prošle godine uvelike pridonijela činjenici da više ne nosim hlače 62 nego 52 (naime, u taj broj sam se morao zipovati jer su od uniforme jedino to imali; čak mi i stoje dobro, dakle to je moj novi konfekcijski broj...). A do tada, uživat ću šlatajući Miška između projekcija ili u kakvom skladištu... I paziti da opet ne razmišljam naglas pred vratima ureda (vratima pokraj kojih je kamera s mikrofonom...), bilo bi bed dobiti otkaz prije pravog zaposlenja...
Toliko od mene, Domino Day je završio, sada PO XILIJUNTI put ide „Mars napada“... Damn, koji izbor... Puseki onima koji još pišu, „pokoj vječni“ onima koji su prestali...
|
|
|