|
|
***Ignored no more***
28.10.2007., nedjelja
A thousand lies? Well, lets start with the first three:
|
„...What I`ve done
I`ll face myself
To cross out what I`ve become
Erase myself
And let go of what I`ve done...“
Pjesma za odjavnu špicu of the „Transformers“... Ulfuz, Myrtus i meni uvukla se pod kožu. Trenutno je na repeatu, all the time.
I dok provodeći dane u praznom hodu čekam na milost da preputuje 600 km i smjesti se u mom poštanskom sandučiću, razmišljam malo o tome koliko čovjek može biti impulzivan i donositi krive odluke u treptaj oka. Mislim pri tom i na riječi i na djela, a najgore je kod impluzivnosti što je poslije kasno za popraviti stvar. To često drugima govorim, a trebao bih i sebi.
Dobro, neću zapadati u mozganja, ne želim vam tu bol, dovoljno je što me posjećujete na redovitoj bazi (kao da pijete Activiju) :)) Ajmo se pozabaviti nečim toliko karakterističnim za mene: kukanjem s prstohvatom ironije, a ako želite jači okus, dodajte umjesto ironije sarkazam, neprihvaćeni afrodizijak.
Dakle, danas je trebao biti recreation day jer me Ulfuz prijepodne preporodila idejom da idemo šetat, onako samo šetnje radi, kako preporučaju raznorazni tabloidi koji na jednoj stranici nude moralne i duhovne vježbe za vašu čakru, a na drugoj poput bjeloglavih supova rastežu nečiju tužnu priču u vezi razvoda i skrbništva. I tako smo mi odlučili naći se ispred D-Mola (za ne upućene to je The Mall iliti Avenue Mall) oko 3. Prva postaja bio je sam d-mol jer moja širokost mora sebi kupiti zimsku jaknu. Vidjeh jednu predivnu i relativno neskupu u New Yorkera kada smo neki dan Miško meus et ego bježali po dotičnom centru dok su Ulfuz i Myrtus šopingirale čizme. Nažalost, današnji posjet urodio je ponešto kržljavim plodom. Probavši valjda svaki model koji je mlohavo visio ispred mene, zaključio sam, možebitno po xilijunti put, da sam vanserijske građe.
Naime, probam li L veličinu, odgovara mi što se tiče širine ramena i mjesta unutra (za „slojevito“ oblačenje, jelte) ali ipak mislim da bi zimska jakna trebala sezati ispod pupka, pogotovo na hermafroditskim jedinkama kao što sam ja ;). Probam li kojim slučajem XXL (jer nemaju XL), izgledam kao čangrizavi Jeti. Rukavi se vucijaše po podu dok ja tražih neki pogodan model. Ćorav posao.
Obišli smo zatim i Zaru (jel uopće moram pisat...), Tom Tailor i ostale precijenjene i previše eksponirane trgovine. Pitali smo tetu u T.Tailora imaju li zimskih jakni. „Naravno!!!“, reče ona sva sretna misleći da je našla potencijalnu jadnu budalu s dubokim špagom i odvede nas do valjda naskupljeg modela od mizernih 2000 kuna. Nakon što sam povratio dah i osjetio ubod u predjelu prepona (tamo je, naime, blizu, bio novčanik), zahvalih joj umnogome i odoh van biti sretan što ne mogu potrošiti toliko love na ružnu jaknu. U svim ostalim trgovinama ista priča.
I tako je Medo ostao bez zimske jakne. Ali tu je uvijek dobra stara Nama, tamo si ja uvijek nađem artikl koji mi nije predug, preširok, preružan, pretanak, a bogme niti preskup. Nisu neke marke (a BOGU hvala ne ovisim o tome) ali čovjeka veseli.
Jedan bridge prije prelaska na novu strofu: jesam li ja ono u nekom od svojih postova izrazio posvemašnje oduševljenje Hrvatskim poštama d.d.? Da, e pa, želim svoje oduševljenje natrag. Jučer mi je skoro izrasla treća ruka od nervoze kada sam stajao u redu sa svojim pismom u nervoznoj šaci, iza tipa koji je imao TRIDESET kuveri čije se žute površine nisu vidjele od tona markica kojim ih je oblijepio. I da stvar bude još bolnija, svaku kuvertu je slao na poseban i jedinstven način: ova je išla avionom (tri minute udaranja po tastaturi dok kompjuter shvati i obračuna lihvarsku tarifu), ona tamo kombijem, ona pak Pony Expressom... I tako u nedogled. Odustao sam, otišao u butigu, odnio spenzu doma, izašao van, izbrojio koliko u mravinjaku ima mrava, napojio gladne gujavice i vratio se u poštu. I došao na red, nemreš bilivit. Slanje pisma trajalo je pola minute.
Sada chorus: jučer, dok je Miško visio na internetu i divio se blogovima koje pišu iskompleksirane četrnaestogodišnjakinje o tome kako su najbogatije na svijetu, imaju kuul dečke i brdo love za brisat snobovske male šupčiće, Myrtus i ja smo usavršavali moj disco fox (or whatever) i zaključili da bismo mogli do malo češće radit. Pitavši Njega s velikim O da nam se pridruži u pingvinskom geganju, dobili smo mumljatorski odgovor da ga ne smetamo dok proučava anatomiju missperfect.jasamkrava.blog.hr i inih blogova jednako povraćajućeg sadržaja. Konstatirao je kako su te cure zapravo savršeno pametne i pišu te blogove samo da bi prcale ljude i umirale od smijeha čitajući bijesne i prijeteće komentare tipa „objesit ću te kujo smrdljiva, znam gdje živiš!!!“. Po njemu, sve te cure su maheri u prcanju. Također je rekao kako će obrisati svoj blog (koji je nakon debitantskog posta ostao suh poput devinog izmeta u Sahari) i napraviti novi na kojem će on podjednako prcati ljude. HAHAHAHAHAHA, ovaj blog mu je umro od zanemarivanja, mogu MISLIT koliko će samo sjaja pobrati taj novi jadnik, vjerojatno jedan post manje, hahahahahahahahahahahahahahaha!!! Ma šalim se ja, dragi moj Ti s velikim Ja, jedva čekam da se pojaviš na internetu :)))))
I tako se Medo zabavlja, u međuvremenu dok je ovo pisao, obavio je razgovor s roditeljima, pospremio dnevni boravak (lažem, nisam) i sveudilj slušao Linkin Park i ovu predivnu pjesmu. Još mi nije dosadila ali vjerujem da susjedima jest, mislim da se trenutno gospođa u stanu do mog ne može odlučiti ide li joj na više na nerve sama pjesma ili moja vokalna izvedba iste. Potonje djeluje zastrašućuje ako me slušate kroz dvadeset centimetara jeftinog gipsa, zastrašujuće, kažem, ako ste sa mnom u istoj prostoriji dok pokušavam titrati glasnicama vjerojatno ćete umrijeti u agonizing painu. Što ću, nisam obdaren u tom području, što me pak ne sprječava da i dalje revem kao magarac pred parenje....
Ne da mi se efektno završiti pa smatrajte ovo pametnom poukom za kraj: .
|
|
|