Na konjima crnim iz daljine jure Gnjev i Bijes Topotom skladnim tuku Geju prodrhtalu do neizmjerne daljine Bičem potiču juriš srpom krče put sijeku Cererino djelo zapjenjeni bešćutno Pokošenim prostranstvima bez žurbe izvijajući se lagano prilazi Ona kao da ne nosi težine kao da planira utješiti prodire neprimjetno u sve njezine pore između pokošenih cvjetova uliježe i sve je jasnije da namjerava ostati Kao nisko raslinje razmotala se potpuno Već iscrpljeni jahači i gladni konji rade još jedan krug više ne znaju odakle su došli Ne vide pokošene livade Sve je sivo Iznemogli vrte se u krug Konji su pali jahači se jedva pridižu da udahnu Tko bi rekao da će ih Ona nadvladati Toliko moćne Ali više od dva puta ne uspijevaju se poduprijeti na svoje umorne ruke Predaju se u suzama da ih pusti samo da ih pusti da odu Ali ona ih guta proždrljivo a polako |