Svemirska plesačica

utorak, 18.04.2006.

antimetafizičko (ili ti ga što se događa kad svemirska plesačica pobrka pojmove:)

selim se uskoro u zg. tamo ima betona. tamo ima puno ljudi na betonu. i puno gužve. ne samo to. ponekad možeš uletjeti u krug ljudi, koji na ulici kraj tramvajskih šina (kako se nadam da je to pravilan izraz za ono po čem se voze tramvaji) gledaju mlakicu možđane krvi zaokruženu kredom. tamo ima cica s rakijom. i neki bolji san. pun zdrave hrane, voljenih ljudi i samoće.
prošli vikend bijah i ja tamo.
u gužvi, na betonu, kraj mlakice krvi, na rakiji, kod bivšeg ljubavnika.
o gospodinu novinaru, bilježim ga sa štovanjem (pošto ponekad svrati:) dalo bi se svašta reći. no nikako da bi spontano uspjela napisat nešto o njemu. trajalo je kratko. dva mjeseca tek. i raznosilo me na jednoj liniji u oba smjera. em me dotični uspio dovesti do višestrukih orgazama uz pomoć ilegalnih sredstava (čijom se putanjom krećem često u zadnje vrijeme) i dobre tehnike (do trenutka kad sam skužila da se radi o dobroj tehnici zavaravala sam sebe mišlju da je to ipak ono spajanje božanskog u nama...al par iskrica je bilo, ne mogu reć da nije. na žalost mislim da nije shvatio moju potpunu predaju ili je samo jedan od onih kojima to ništa ne znači jer nema veze s razumom), em me uspio sablaznit u trenutku kad sam uzela u ruke čitat Mit o Sizifu od Camusa (nakon toga sam zaklopila knjigu i vratila je) izjavom da život nema smisla pošto njegova ljubav više ne funkcionira u oba smjera (s čime se naravno ne slažem jer je s bivšom djevojkom prijatelj i osjeća se među njima povezanost, no ona je potpuno drugačija nego bi on to želio). da.
već je jedan prijatelj mrtav. dosta u ovom životu za sad.
i kako da onda cikčem majke mu...


napaljuje me pomisao na život u zg.
vjerujem da ću onda više nositi haljine i luftati međunožje u haljinaMA.
vodit ljubavi.i jesti puno sladoleda i naranča.
za danas dosta.

ponedjeljak, 10.04.2006.

meta(fizička) detoksikacija

tri tjedna osame na selu s petnajstak kuća, sve redom familije ponaseljene u njima, i brdima koja ga okružuju. kad se nisam sama mogla natjerati na to natjerao me splet okolnosti i situacija općenito. i pošto sam na vrijeme shvatila da je to to i da je sad najbolja moguća prilika ponuđena za izbacivanje toksina bilo meta ili fizičkih jednostavno prihvatih igru i igrah se tako. bilo bi luda i nezaboravno da sam bila sama samcata. ovako bijah prisiljena na trenutke podredit se majci i ocu i podsjećat se koliko mi to ne treba u životu.
dakle djetešce ponovilo po posljednji puta lekciju u ovakvoj formi i čvrsto odlučilo stat na noge pošto je vrijeme puzenja preraslo

prije toga sam se gubila previše za svoj ukus u gomilama neispiljenih želja i neprihvaćenih strahova čija je sveprisutnost zamalo ugušila dijete djevojku ženu čovjeka biće.
unatoč tuzi i žalosti ( nad čijim intenzitetom sam se naslađivala pošto hedonizam ne isključuje mučna iskustva, bar kod mene ne) prijatelji su me s vremena na vrijeme trgnuli pokazujući mi tako ljubav kroz pažnju kojoj se ne bih ni o/usudila nadati.

i opet ispočetka s prvim toplijim danima prisjećah i podsjećah sebe na ljepotu i ljubav u smjeru:iznutra prema van:)
ipak mi nije bilo dovoljno da sve to znam, jer mi nije ništa značilo to znanje. tek sada, kad se napokon budim iz tog jednogodišnjeg sna vidim dakle i čujem, makar se radilo o onoj gluho-slijepoj komunikaciji.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv