tri tjedna osame na selu s petnajstak kuća, sve redom familije ponaseljene u njima, i brdima koja ga okružuju. kad se nisam sama mogla natjerati na to natjerao me splet okolnosti i situacija općenito. i pošto sam na vrijeme shvatila da je to to i da je sad najbolja moguća prilika ponuđena za izbacivanje toksina bilo meta ili fizičkih jednostavno prihvatih igru i igrah se tako. bilo bi luda i nezaboravno da sam bila sama samcata. ovako bijah prisiljena na trenutke podredit se majci i ocu i podsjećat se koliko mi to ne treba u životu.
dakle djetešce ponovilo po posljednji puta lekciju u ovakvoj formi i čvrsto odlučilo stat na noge pošto je vrijeme puzenja preraslo
prije toga sam se gubila previše za svoj ukus u gomilama neispiljenih želja i neprihvaćenih strahova čija je sveprisutnost zamalo ugušila dijete djevojku ženu čovjeka biće.
unatoč tuzi i žalosti ( nad čijim intenzitetom sam se naslađivala pošto hedonizam ne isključuje mučna iskustva, bar kod mene ne) prijatelji su me s vremena na vrijeme trgnuli pokazujući mi tako ljubav kroz pažnju kojoj se ne bih ni o/usudila nadati.
i opet ispočetka s prvim toplijim danima prisjećah i podsjećah sebe na ljepotu i ljubav u smjeru:iznutra prema van:)
ipak mi nije bilo dovoljno da sve to znam, jer mi nije ništa značilo to znanje. tek sada, kad se napokon budim iz tog jednogodišnjeg sna vidim dakle i čujem, makar se radilo o onoj gluho-slijepoj komunikaciji.
Post je objavljen 10.04.2006. u 15:16 sati.