|
Rijeka 1.3.2008, Rijeka - Dinamo:
Prije puta pivica, dvije zagrijavanja, te polazak s 2 auta putem Rijeke. Na putu nije bilo nikakvih problema, štoviše vladala je dobra atmosfera te pristojna zajebancija, dolazak na grobnik, te busem ka stadionu, u busu znoj i zajebancija. Dolazak pred sam početak tekme dao je naslutit da ćemo opet iznervirani debilnim postupcima drotova i redara uć tek u 15 minuta utakmice, te propustit koreografiju Riječana, te gol Modrića, Nakon petnaestak minuta kalvarije, te maltretiranja, puštaju nas unutra. Mogu reć da zadnjih mojih 4 izdanja u Rijeci nisu dosegli ovo, u nekoliko navrata cijelom Kantridom orila se naša pjesma, te veliki + za ZG mališani, te "englesko navijanje"... Oni su bili na nivou, malo slabije nego inače, neznam jako padaju kad je rezultat nepovoljan za razliku od nas, koji navijamo najjače kad je nepovoljan rezultat, koreo nisam vidio, ali zato sve pohvale za dimnijadu, prskalice te baklje, pyro show bio više nego zadovoljavajuć, igra Dinama napokon nam je vratila osmijeh, plavi uz glatkih napočetku 0:2, nisu dopustili Riječanima da se previše vesele kod izjednačenja, te su realizirali šanse na samom kraju utakmice za 2:4, te uz prejak "kaos" na tribinama, možemo sretni kući, ponovo dobra partija plavih, i nas na tribinama, dolazak u ZG kasno u pola 3, ponovilo se...
Vukovar 2.3.2008, prosvijed svih Hrv. navijačkih skupina:
Nedelja, 2.3.2008. je dan kada su pale sve sumnje da možemo biti ujedinjeni pod jednim presvetim barjakom, kao nekada na braniku svoje Hrvatske. Početna inicijativa užeg vodstva naše grupe pod geslom "SVI KO' JEDAN" prihvaćena je od svih navijačkih skupina u Hrvatskoj, a tako i u Hrvata u BiH, da napravimo miran prosvijed, da ukažemo kako nemože, nesmije i neće Hrvatski narod ostat miran, na stanje koje se ne desilo, nego već dugo dešava u našem Hrvatskom Vukovaru, za koji su pali brojni Hrvati, među njima i naši očevi, prijatelji te brojni drugi koji su dali položili svoje živote, kako bi oslobodili i pružili viječiti san, Slobodnu i Neovisnu Hrvatsku. Mi smo željeli pokazat kako Vukovarci moraju znat da nisu sami, da smo mi uz njih, da iako tamošnji organi reda ne izvršavaju svoju dužnost, puštaju da uz tešku svakodnevnicu, nezaposlenost i siromaštvo još se moraju pitati hoće li moje dijete živo doći iz škole?! Da Hrvatski građanin u svojoj domovini mora strahovati, više NE!!! U nedelju nakon samo sat i pol sna, zaputili smo se jednim autom prema Vukovaru, hladne glave, razmišljajući kako sve prijašnje sukobe, na nogometnim stadionima, ispred njih, na reprezentaciji moramo ostavit iza sebe, te ujedinjeni ispod jednog i jedinog crven bijeli plavi barjaka, svi zajedno stanemo, neka vide da nas ima, neka vide da možemo, neka se svaki novinar ( koje ovom prilikom pozdravljam i najebem li im se mamice) se zapita, kakvu vatru kuri, potkurivali su gotovo svi, da idemo u osvetnički pohod radi đačkog doma, radi paljenja hrv. zastava, da idemo razbijat, primitivno istaknut svoje ideale kroz ustaštvo i huliganizirat se, gospodo novinari ne serite, navijači su među prvima stali za ovu domovinu, i izgleda kako smo i jedini kojima je iskreno stalo i koji smo u stanju nešto poduzet u vezi grada heroja, dok političari i ostali iste probleme sramotno guraju pod tepih... Za mene ovo je drugi posjet Vukovaru, prvi je bio na pokopu ratnom heroju Blagi Zadri, U nedelju je bio dan kada sam dosegao vrhunac svojih emocija, dan kada je moje srce obuzela, tuga, sreća, patnja, hladnoća, emocije, ponos i toplina. Što smo se više približavali STOJI GRADU, to je tišina dobivala svoju glasnoću, povukli smo se u misli i razmišljanja, obnova je pokazala da grad staje polako na noge, ali ostale ruševine vratile su sjećanje na bol, patnju, hladnoću i nemir iz ratnih vremena, kada je samo nada u boga i slobodu držala nas na životu, no kada smo ušli u grad, kada sam stao sa svojim prijateljima među Torcidu, Armadu, Kohortu, Ultrase, White Angelse, Mostarce, Funcute, Demone, te ostale nikad u životu nisam osjetio veći ponos, pjevanje Hrvatskih pjesma, dalo mi je najsjajniju boju lica, srce je tuklo bez prestanka, kao da će ekspolidirat, sveta tišina kortea prema groblju, povorka, uplakane majke i bake sa djecom i unučadi koja pozdravljaju dižući 2 prsta u zrak, starih ljudi s osmijehom vraćući pozdrave prema nama, dolazak na groblje, riječ zahvale i polaganje vijenaca i paljenje svijeća, sve to urezano je u moje srce zauvijek. Najponosniji dan života, u kojem dajemo do znanja, da živimo za svoje klubove, ali da Svetinja Hrvatska je iznad svih pa i samih nas, za koju ako bude potrebno, ponovo ćemo stat, bilo kad i bilo gdje, za Vukovarce je ovo puno znacilo, drzava nije poduzela nista, al zato smo mi na vrijeme pokazali da smo uvijek tu. Uz riječi Petra Janjića Tromblona, Hrvatskog branitelja, koji je pokazao šta znači ratnik od srca, koji nije dopustio srpskim agresorima da potvrde paklenu nakanu, te onesposobio 27 tenkova koji je nakon nedeljnog popodneva izjavio "presretan sam, ovo sam čekao čitav život", završili smo najvažnije gostovanje života nas navijača, samo jedno moja domovina...
|