Ne. Neću. Nikada.
ponedjeljak , 28.07.2014.Bila sam nepobjediva u nekim trenutcima.
Nizali su se zarezi u mom životu. Mislila sam da ću i njih ostaviti iza sebe.
Da je počeo ples moga življenja i da sam u potpunosti predana pjesmama gitare.
Mislila sam da je negdje, tamo daleko, onaj rijetki endemski cvijet usađen u predivnim vrtovima koji me još čekaju. Da čekaju da doputujem teškim kolima. Polako, ali sigurno.
I tako, dok sam svirala, a kočije me ljuljale kroz prašinu, neka je kap kiše, potpuno neočekivano, pala na moje trepavice. Znala sam da nije vrijeme za nedokučive puteve, da nije trenutak da kročim stopalima na osunčane oblake. To je samo sunce zasjalo, pa me zavaralo, da nije jesensko jutro.
I mada sam znala, krenula sam neobuzdivo, u meni dosad nepoznatom, smjeru.
Eh srce, što nisi slušalo kada sam rekla da ideš u ponore.
Sada je prekasno za kišobrane, za bježanje.
Sada, srce, kada si tu na pola puta, na čistini... između hladnih, crnih stijena koje si ostavilo iza sebe i zelenih bregova koje si tražilo, sada kisneš.
Još kada bi ta kiša mogla ugasiti plamen koji gori u meni, ali...
Ja i dalje gorim. I kisnem.
komentiraj (0) * ispiši * #
Vrata
subota , 26.07.2014.Shvatih. Odlučih. Želim. To i ništa više, ništa drugo.
To je moja odluka.
I neću ustrajati ako ti to ne želiš.
Zatvaram vrata i odlazim u...neku drugu sobu.
Bez stvari, bez namještaja, bez sjete i osjećaja.
Bacam ključ i ostajem tamo.
Izaći ću tek kada uspijem otvoriti prozor ka svijetu.
Ali više se neću moći vratiti u tu sobu, u kojoj si,
iza zaključanih vrata.
Samo moraš reći da me ne želiš više u svojoj sobi.
Oznake: ljubav
komentiraj (0) * ispiši * #
