Princeza (i) ratnica III

Dok je sunce padalo iza zelenih gora, povukao se i zadnji siromašni starac, u klimavim kolima, s tržnice. Nimue je blijedoga lica i tužnih očiju pogled uprla u kamene ploče krivudave staze. Na licu se vidi taj odraz velike tuge i kako je sunce zalazilo, kao da je žarko crveni bljesak odsijevao u njenim suznim očima.
„Nikada svoju kćerkicu nisam vidio tako tužnu.“ Reče kralj gledajuć izdaleka. Pogledom usmjerenim samo na Nimue i njene žalosne ruke kojima je tapšala noge.
Znao je kako je njegovo dijete krhko poput starih mlinica, poput njene majke. Vidio je svaki njezin pokret – isti pokret koji je činila kada joj je majka umrla. Isti pogled, iste su te oči, blještave. U tom trenu zaželio je samo prodrijeti u njezine misli: pročitati svaku želju i obistiniti svaku nadu.
Ratnici, koju su već u stajama brisali znojne konje, spremali su se ka pozdravu kralju i njegovoj kćeri. U velikoj vici i strci, Taliesin kao da je nestala. Utopila se u vrtlogu grubih muških izreka o bogatstvu i lijepim ženama, koje su ti duboki glasovi činili još težima. Smrknutim licem i ozbiljnim, ali tako dragim, pogledom brisala je znoj s visokog, kestenjastog pastuha i kao da je to jedino važno, u tom trenutku, posvetila se svojem prijatelju, umornom od galopa.



Pristižući ka dočeku, pod mračnim, crnim nebom, uz svijetlost baklje i u najlijepšim odorama, krupni su ratnici prilazili stolici njegova veličanstva i princeze Nimue. Ponizno nakljanjajući se kralju i ljubeći meku ruku princeze svijetle puti, prilazili su, jedan po jedan. Princ iz Retrasa prišao je prvi, kako bi u ime svoga naroda i svoje vojske, uputio srdačnu zahvalu za lijep doček njegovom veličanstvu.
„Princezo, hvala vam“ reče nakon toga, uputivši joj pogled prodoran, pogled željan strastvene noći i izmijenjaja uzdisaja s takvim predivnim stvorenjem, uz veliki osmijeh.
Poklonila mu je tek mali smiješak, sagnuvši glavu i lutajući u mislima, nezainteresirano. Još je neko vrijeme dodirivala grube ruke i osjetila hrapave i tvrde usne pri svakom pozdravu. I kao da nije bila „tamo“, ruku je pružala gotovo po navici, bez značajnih pogleda..bez značajnih osmijeha. Odjednom...kao da joj prođe vjetar kroz grudi i srce, i kao da je osjetila mač zariven u svoju unutrašnjost – osjeti meki i topal, ali tako snažan dodir. Prisjeti se sna, istog trena i pomisli kako je oživio. Kako sada sanja, baš taj isti san, ali ovoga puta, ruku koja ju je milovala dotaknula je – i činila se tako stvarnom! Podignu pogled i vidi blještave, plave oči, boje mora u kojem je uživala svakodnevno. Raširenih očiju i podignutih obrva gledala je kako se tamne, pune usne usporeno približavaju njezinoj bijeloj ruci, dok je osjećala kao da se onaj mač – koji se činio tako stvaran – zarijo još dublje u srce, ispustivši uzdah toliko tih da ga zasigurno nitko nije čuo.
„Princezo, ovdje sam da vam služim.“ reče Taliesin, tiho i toliko osjećajno, kao da se bojala da će, ispusti li glas jače, ozlijediti ovo nježno biće i podignuvši se, odstupi korak unatrag i još jednom se nakloni.
Princeza, ni ne shvaćajući od kuda se stvori ovaj grozni osjećaj, koji je pomutio njezine misli i izostavio riječi „hvala“ i onaj pomak glavom, nastavi treskajući očima gledati u ratnicu, zbunjeno i s nevjericom. Pomisli ... "Bože, to ovo znači?"