Princeza (i) ratnica II

Jutro u selu prilično je bučno. Kočije se vraćaju sa tržnice, čuje se bacanje velikih vreća i rzanje živahnog konja. Ljudski žamor, veseli povici, sve to čini jutro ovdje posebnim. Nekoliko ratnika, koliko ih je ostalo od zadnje bitke, oprezno drži pogled ka šumi – tako lijepoj, ali doista opasnoj. Dvorac bijaše okružen zelenom travom, tako zelenom da seljaci nisu imali srca da utabaju sve svojim grešnim i prljavim nogama. I kao da je bog Lugh napravio prstom krug oko velike palače, prostirala se šuma. Zelena, gusta, tajnovita, ali ne i odviše strašna.
Princeza Nimue u nestrpljenju je iščekivala neustrašive ratnike koji su dolazili čuvati nju i njeno stanovništvo. Iako je sinoć bdjela kraj mjeseca, kada ju je probudio predivni san, umor na njenom licu nije se vidio. Ustala je da počešlja svoju svilenkasto plavu kosu pričajući sa služavkom.
«Alde, reci mi, kakvi su ti ratnici o kojima moj otac priča?» upita i nastavlja češljati kosu, pramen po pramen.
«Najstrašniji momci u ovom Carstvu, koji dolaze čuvati tebe, princezo.» odgovori mirno služavka Alde i zapne okom za princezin zamišljeni pogled u zrcalu. «Jaki su, kažu - možda jaki poput Herkulesa, vrijedni kao dragi kamen, pošteni kao sirotinja na ovim ulicama, brzi kao teutatesov grom no prije svega, krvoločni ubojice za one koji ti žele nauditi, Nimue.»
«Želim vidjeti kako izgledaju, Alde!» reče s radoznalošću, ali u mislima već znajuć' kako bi izgledala ta slika. Zamisli velike krupne, momke, s mišićavim udovima i širokim ramenima, okupani znojem i kapljicama krvi. Prsa velika, kao od stijene odvaljena. Golo tijelo im prekriva tek neuredno kopčana čelična zavjesa i krpice od veprove kože. U snažnim rukama drže velike mačeve, lukove, toljage… Ali kada zamišlja lice ona vidi samo bijelilo. I dalje zamišljeno gledajući u zrcalo pokušava stvoriti sliku lica keltskog ratnika, bezuspješno.
Pomisli «Zašto ga ne mogu zamisliti? Pa sigurno ima pokoji ožiljak, znoj na čelu, veliki kvrgavi nos i male usne, možda ispucane. Sigurno ima umorno lice ili bar umorne oči – morao bi biti umoran od tolikih borbi. Ne vidim ništa.» spusti pogled prema hladnom kamenom podu «Mogla bih zamisliti ratnicu! Da, ženu, kao što sam ja. Visoku, krupnu, tamnokosu djevojku. S nogama mišićavim i rukama snažnim. Od kože napravljenu togu i suknjicu tek toliko da joj prekrije…» prekinu je sluga.
«Princezo, kralj poziva na domjenak.» reče naginjajući se pokorno prema Nimue koja u iščekivanju baci još jedan zadnji pogled kroz prozor.



U to vrijeme brzim korakom arapa približavala se konjica i za njima pješaštvo na kolima i mazgama, odabrani ratnici za palaču kralja Leghatusa. Iz daljine čulo se snažno udaranje kopita od suho tlo, žućkasta prašina se dizala za njima i svi pogledi bili su upereni u divlju hordu. Na čelu jureće skupine jahao je princ iz Retrasa. Zaštićen zlatnim oklopom na kojem je iscrtano zmajoliko čudovište. Tik iza njega jahala su 3 najžešća ratnika – Eufidir, vođa konjice, bezdušan ubojica. Brz, snažan i pokretljiv; Lothan, vođa mačevaoca, izumitelj stratergije i diplomat; Na kraju, netko tko se najviše isticao - Taliesin. Bila je jedina, najvjerojatnije i prva žena ratnica Keltskog naroda. Vođa ratnika-zamki i sastavljača ubojitog oružja. Njen život bio je priroda, zahvaljujući kojoj je dobivala i najgore bitke. U njenim očima nije bilo straha, nije bilo krvi, tek se u plavoj boji isijavala njena neizmjerna dobrota. Obrvama crnim i tankim stisnula je oči kao ljutita furija. Uz konja stisnute jake i tamne noge, obuvena u čizme napravljene od čudne debelokožne zvijeri koje izgledaju kao da je netko nožem rezuckao po njima. Iz punih, tamnih usana izlazili su neobični ratnički krikovi. Dok je šuma odjekivala pobjednički krik, Taliesin je rukom ispruženom u zraku, sa srebrnim mačem u ruci, ponavaljala svoj pobjednički ritual. Pogledom uprtim u palaču jurila je s vođama svom novom domu.

Dok je kralj držao govor pred seljacima, o vojsci koja će im donjeti olakšanje, Niume je odlutala na tržnicu naselja. Praznih očiju, ne znajući što traži, kretala se kao lebdeća figura Djevice Marije. Prolazeći prstima po sviježem voću, dotičući ga kao da je od papira, nježno, hodala je među ljudima koji su u njoj vidjeli najsvijetlije biće koje hoda ovom zemljom. Svatko bi joj poklonio osmijeh, jer je iza sebe ostavljala toliko topline kojom je pridobila srca siromašnih prodavača. «U meni tako nešto tužno je.» pomisli dok joj se gomila izmiče u znaku poštivanja «Što li je to, ta praznina u mom srcu. Nedopunjiva je. Čini se, ne želi ništa veselo prihvatiti.Ili joj to nije dovoljno…Što li želiš srce moje?»