Naslov?

U meni kao da je nabujala rijeka. Kao da sam ono što sam nekada bila, ponovo. Ne osjećam se dobro.
Osjećam se ... kao trula grana po kojoj gaze u gustoj šumi.

Danas je nedjelja, sat otkucava tiho. I polako čini mi se, kao da je nekako umoran - kao i ja. Usta su mi suha, dižem glavu prema stropu i tako sjedim, neko vrijeme. Ne znam kako bi mi to moglo pomoći, ali ...lakše je gledati u ništa. Osjećam zategnutost svojih mišića po cijelom tijelu od cijelodnevnih napora. Ali u glavi još uvijek ništa.
Cijeli dan imam...tu neku sliku u glavi. Sliku koja mi ne izlazi iz misli. Slika je ovakva:
Zamisli...šuma u jesen. Šumom teče mali, krivudavi potočić koji je vjerojatno nastao zbog obilnih kiša. Zelen, mutan. Sve je pokriveno žarko zelenom mahovinom i žuto-smeđim lišćem. I....tu je jedna grana. Mala grana ali značajna (zašto bi mi inače zapela za oko). Ta grana leži na lišću i kako svaka životinja prelazi preko nje, gazi ju, tako ona dotiče inače mirni potočić. Svaki put napravi dva kruga na vodi koji jednostavno nestanu. I u tom trenu, kao da ne čujem ništa. Ne čujem lišće, ne čujem šumu, ne čujem ni životinje ni ljude. Kao da čujem samo kako ta grana dotakne vodu ...i ponovo ...i ponovo.

Danas sam dotaknula vodu. I ponovo ću. I ponovo ću.