Duša bijaše dom slovima
srijeda , 11.04.2007.Noć i ja u sobi.
Okrećem se prema onom starom prašnjavom ormariću. Nekada je bio pun knjiga, poderanih i išaranih stranica, raspalih i mekih korica. Nekada su se tako često slagale jedna na drugu da su otvarale jadna mala vratašca koja su ih jedva zadržavala. I tada su bile neke poluotvorene, druge zgužvane i nagurane.
Znale su što su dodiri uzbuđenog, usamljenog čitača. Znale su i kako ih prsti takvog čitača stišću i lagano listaju. Da, tada su osjećale kako krv kola rukama mjesečevog prijatelja. I pod jakom žaruljom kako ih svjetlo prži. Osjećale su tu vatru u usnama koje su se nespretno i bezvučno micale.
I okrećem se prema ormariću koji nekada bijaše takav…
Sada – mala su vratašca otpala i leže na podu pokraj. Police su prazne. Na njima tragovi knjiga i ocrtana mjesta. Praznina i zagušljiv zrak…
I sve što je ostalo od riječi i napisanih stranica je prašina…
komentiraj (10) * ispiši * #
