Gledati - ne vidjeti

Hej! Prestala si gledati istini u oči…Zar nisi primijetila da si se zatvorila svijetu. Više te ništa ne zanima. Hej! Otvori oči! Zašto stišćeš čvrsto kapke, opet ti duša vidi svu bol! Ne pomaže ti…haha, ne pomaže što se skrivaš. Sve će se pojaviti opet kada pročitaš stare pjesme. Kada se sjetiš što si sve «vidjela». Imala si obzira za sve. Za cijeli svijet. Postaješ sebična! Zašto misliš samo na sebe? Zašto se sada sve samo vrti oko materijalnih stvari…Gdje su ti oči…One koje su ti pokazivale što se sve događa oko tebe. Koje su ti donijele tolike boli. Napisale toliko stranica…

Zašto su te godine zatvorile svijetu? Zašto je tolika mašta, toliko inspiracije…nestalo? Zašto ne razmišljaš…Ne razmišljaš o ničemu. Razmišljaš samo o tome kako ćeš raditi, šta ćeš jesti, kupiti, kad ćeš spavati…Hej! Pa gdje je nestao svijet? Svijet u tebi…onaj svijet koji si stvarala samo za sebe. Svijet u koji si se povlačila, u kojem si napisala toliko pjesama, iznosila toliko mišljenja… Gdje ti je vrijeme? Ono vrijeme koje si ispunjavala događajima, koje si trošila jednostavno na opuštanje, na bacanje misli…

Što se stvori od novorođenog čovjeka? Rekla si da se nećeš mijenjati…Rekla si da si ista, kao i prije. Zašto moraš lagati? Sve se promijenilo! Sve je drugačije. Toliko osjećaja odjednom. A sada…Ništa?!

Zašto su te obuzele samo materijalne brige. Gdje je ono duševno za što si se borila!? Riječi u tebi koje su, miješajući se, stvarale nove uvide u svijet. Zanemaruješ sve. Okrećeš glavu od svega!!! Nikada nisi htjela takva postati! Prešutiš svaku nepravdu! Pokloniš se pred svakim porazom! Ubijaš onaj glas u sebi, koji je uvijek bio s tobom. Ono tvoje drugo ja! Sjećaš se? Kako bi se sjećala…već je sve izbrisano. Već stvaraš mjesto u glavi za neke glupe druge mane.
Gdje je silna dobrota…gdje je sve dobro čime si se ponosila. Ono s čim si mislila da se razlikuješ od drugih…»Totalno drukčija od drugih» E pa nisi više. Postala si isto gadno biće…kao prokleti dio civilizacije kojoj nisi htjela pripadati….