Dvije pjesme

Napisala sam, iznenada, sinoć, dvije pjesme...Inspiracija me samo pukla, odjednom...Riječi kao da su jedva čekale da izađu iz mene - samo sam ih "prosula" po papiru...

Probudi se

Najteže je gledati svoje tijelo
Kako trune od žudnje
I gledati ruke kako traže te
Među divovima,
A oči kišama zalijevaju
Vrtove mladosti koja želi
Otići u sutra
Pokriveno crnim plaštem.

Moje ruke uvijek će te milovati
U snovima.
Probudi se!
San tek je bijeg i suha ružina latica!
Probudi se!
Ljubit će te druge usne, kao moje,
Ako dopustiš mjesecu da otiđe.

Sunce traži u drugom zagrljaju
Jer moj je zagrljaj već hladan kamen,
rosan od rosnih jutara.

Zatvori se zvijezdama,
Daleke su i nepoznate
- Nikada pasti neće u tvoje naručje!
Probudi se!
Još čekaju te slapovi bistrih spoznaja!
Probudi se – jer oživjeti nećeš mrtvaca
Žednoga života…

Samo se probudi…udahni neku drugu ljubav
I ja ću zablistati u magli!
Ne dozvoli srcu da plovi u snovima:
San je samo zabluda, oaza u pustinji.
Probudi se!
Ne čekaj pticu zatvorenu u krletci!

Probudi se, daleki cvijete,
Ne vraćaj se u san –
Nosi me tek u tihom potoku sjećanja…



Moje srce bije negdje u noći

Ne prilazi mi
Vidiš da sam samo tijelo napušetno,
Bezdušno.
Moje srce bije negdje u noći, u mjesecu,
U crnoj ptici visoko na tornju.

Ja vidim samo travu zelenu
I nebo vedro, pokraj rijeke.
Oči suzne od očaja
- Životnih brzaka koji stišću dušu.
Vidiš li
Ispisana je pjesmama,
I kao krpa naslonjena na srce
I sniva.

Ne prilazi mi.
Tek mogu da ti dam ruke i nježnosti,
Isprazno tijelo.
Jer moje srce bije negdje u noći, u mjesecu,
U crnoj ptici visoko na tornju…

(11. svibanj 2006.)