Taman krenem k'o lokomotiva, a kad ono, fuf! pade sistem i odoše mojih točno četiri prekrasna komentara, ohrabrujuća, vidim da me ipak netko čita. Možda nisam skroz nezanimljiva, moji bi rekli, lako je njima čitati, kada te ne moraju slušati. :B
A ja bih, tek toliko da vidite da pratim vanjska zbivanja, iako u zaostatku, morala barem malkice komentirati Cecu i to sasvim malkice, jer više niti ne zaslužuje.
Dakle, žena nije kriva što živi tamo i što je rođena tamo, jel'te vole svoje, pa gotovo. Ali mi, braćo hrvati (baš hoću malim slovom), ccc... kako mi slabo pamtimo! Mi smo skoro sve zaboravili što nam se događalo na ovim prostorima i kako su nam drugovi ulazili kopnom i zračno, ali, nema veze, nećemo stalno o ratu.
E, gospodo, ali taj rat nije još završio. Dok god naši ljudi boluju od PTSP-a, dokle god ta bolest razara njihove obitelji, uništava im brakove i sakati duše djeci, dokle god država ubija naše ljude zaostalim minama zaoranim diljem, lijepe naše , dokle naši sjede u Haagu, a za nekima se još traga, dokle god živi ijedna majka koja nije obrisala suze za svojim sinom, dotle to nije gotovo. I dokle god se pamti. Itko pamti.
Daleko od toga da zagovaram mržnju, to si ne želim. Ali se mora znati smo mi susjedi, i kao takvi moramo surađivati, moramo trgovati, moramo putovati, razmjenjivati dobra, ali, moramo li pjevati, pljeskati, juškati, vrištati, veseliti se s njima, moramo li plaćati njihove pjevače sumnjive kvalitete, zvati ih, tapšati ih po ramenu i slagati se s njihovim "pa nećemo, bre, opet o ratu da pričamo"?
Osim toga, nije prošlo vrijeme korote ove zemlje, i majke nisu još oplakale svoje sinove, žene nisu pokopale muževe, djeca nisu niti zapamtila očeve!
Mi smo, gospodo, narod bez dostojanstva, bez morala, bez pijeteta, bez ponosa, bez zdravog razuma. Bez prkosa, inata (bar). Ja nisam nikog u ratu izgubila. Ali znam tko je. Nije mi nitko poginuo. Ali, znam tko je. Moja kuća nije sravnjena sa zemljom. Ali, znam čija je. I nije mi svejedno i ne mogu zatvarati oči pred istinom. I ne moram mrziti, ali znam tko je tko u ovoj priči.
I Riblja čorba, i Oliver Mandić i još neki, ne želim ih nabrajati, ostaju u kutku mog sjećanja kao dio puberteta i ne dozvoljavam da mi srce zaigra kad čujem stvari koje sam nekada s užitkom slušala. Znam, glazba je umjetnosti...bla, bla... Neka je. U mojoj kući - ne. Svojoj sam djeci objasnila koliko sam mogla, samo golu istinu, bez mržnje, objasnila sam im svoje razloge i zaključila - ako ih i ne razumijete i ako ih ne prihvaćate, mi kao roditelji imamo pravo veta na svaku našu odluku. Ova je . NE za njihove pjesme u našoj kući. Nije to pitanje osobne krivnje, koga god pitate nije kriv. I nije se slagao s tim. Oni su krivi. I Stari je kriv. Svi pomalo. I svi jednako. Dabome.
Da se vratim na Cecu. Znate li tko je Arkan? E, taj je izišao iz Cece, prije nego što je ušao u Hrvatsku. I ona da nam priča svoju priču i svoju verziju i ona da pjeva svoje pjesme.? Hvala, ne.
:amen:
