... da ne zamirite, i ja san, davno, obaša cilu županiju, i šire, sa mlaznicon u ruci i brentačon na kostima, ma koliko mi šutjeli o tome ...
E, i zaboravija san napisat, član sam DVD "Mladost" čin san uspija nagovorit mater da mi se potpiše na pristupnicu, od 1977. godine.
Ko bi reka da je i ovo slikano jučer, kad su cila Kaštila bila okovana niskon naoblakon, deboto maglon ... ujutro.
Prema kraju dana, fibra se sve više dizala, zrak se lagano sušija. Ovo je slikano popodne ... sa onega maloga vidikovca ispod mašogradske ambulante. Rekli bi zli jezici isprid kuće Mate Okupatora
Na pragu zlatne ure, olitiga uru pri sumraka ... kalma bonaca, nigdi daška vitra, a i onin sitni valićima Bistrica ne da unutra.
Počeja san od Đardina, namo di potok Bucavica ulize u more ...
... pa priko ovega „obiteljskoga konvoja“ ... pari ovo veliki i mali ka stari ribar i njegov sin. Ili unuk, ko bi ba zna
A ovo je prava obiteljska krstarica ... da se kojin čudon sad snima „Malo misto“, siguro bi ovakvon lipoticon dotur Luigi vozija šjoru Leticiju, Anđu Vlajinu i svoju Bepinu na kupanje ...
Još se na Gojači, okolo po redinan i zidićima, vididu trudi pok. Ante Slavića ... koji je to sve sa dušon radija ... pa recite mi, oli nije lipše vidit ovakovo cviće, vengo goli zid ...
Mislija san ovo jučera napisat, ali nisan moga, steglo me je u prsiman.
Fala na pitanju, nije meni ništa, ali kako malo-pomalo partijedu (odlaze, za sjevernjake) legendarne face moje mladosti, polako razumin kako me Oni Gori podsjeća da nisan više ni ja mladica
Otiša je „Panonski mornar“ ... jedan od vrlo maloga broja pivači od „tamo daleko“ koji se i usrid najveće barufe početkon devedeseti godin prošloga stolića sluša i kod nas. Makar utiho, da se ne bi ko osjetija uvriđen
Čovik koji je na jednome koncertu, nedavno, u nas, reka da njemu ne fali Jugoslavija vengo Jugoplastika, aludirajući pritom na najbolju košarkašku momčad prošloga, dvadesetoga stolića ... Čovik koji je na vrime vidija di to sve vodi, pa je otpiva "Samo da rata ne bude" ... i "Rekvijem", na kraju
Slušalice su mi na glavi, odvoji san se, makar zvučno, u svoj svit ... ali ne mogu slušat Đolu, bar ne još koji dan. Kad god čujen koju njegovu pismu, sitin se da je on jedini koji me je moga natirat, makar na plejbek, da se ostrižen na pelu (nulericu, za sjevernjake). Znan, sad će kurijože pitat, a zašto?
A ja ću opet citirat moga kuma „a ka reču van!“
Ne slušan Đolu, ali ne lupa mi ništa po možđanima ... opet lagano, pianissimo, a capella ... Klapa Sinj!
Čekan blaženu buru, naš svit reče da je čista žena, da malo očisti ove olovne oblake, i neka nas sunce malo ogrije, makar i fibra pala za koju crtu
Zdravi i veseli bili!!!
