Gruba su vrimena, svitu, mislin da van ne triban crtat, ubila je ova beštija puno toga, a ka kolateralna žrtva je nastradala i moja volja za pisanjen. O čemu da pišen? Kako radin popodnevnu smjenu i vidin tijekom radnoga vrimena dva do tri čovika? Kako mi je najduža ruta, osin odlaska na posal, od tinela do spavaće sobe? Kako ne mogu poć na posljedni pozdrav ljudim koji su mi nešto značili u životui?
Dozvizdilo mi je, da prostite, sidit u kući i glumit fikus ... od gušta bi popija kafu bilo di osin doma ili u kancelariji ... ali ona „iz automata“ mi se baš i ne sviđa. Bolja bi bila da odnesen sa sebon u termosici pa seden na šentadu popit ka neka notorna skitnica
Inšoma dela šoma, skupilo se obaveza koje smo tribali odradit, pa smo se ranon zoron oko devet uri u subotu ujutro opremili moja Principessa i ja put Dioklecijanove vikendice. Parkira san se na Rivi, nikad manje gužve i nikad lakše nać misto za parking, neka je 15 kn
Sunce grije, a ja buzdo obuka jaketu. Srića da san šoto jema maju kratki rukavi, pa je jaketa išla priko ruke, inače bi bija prokuva. Evo, da ne mislite da pričan bajke ...
Tamo mi je bilo najbliže za odnit potvrdu o ispunjenome albumu „Životinjsko carstvo“ u Kraševu butigu na pjaci, di nan je ona ljubazna teta ča tamo radi ka nagradu za to dala ruksak pun njiove slakarije ...
... koja je nestala dokle si reka „Dorina“ ... kad smo to uredno obavili, učinili smo đir priko Pjace, uz obaveznu posjetu „Kiriginu“. Vinkica nije bila raspoložena za slakarije ... pa san uzeja samo komad mandulata, kojin ću upotpunit male ali slatke paketiće koje spreman za ukućane.
Koja su vrimena došla, da se ponašamo u deboto rodnome gradu ka furešti. Pogotovo ja sa fotoaparaton i kapon šiltericon. Samo su moje mire (2 m 144 kg) bili krivi da me tete po butigan ne zaminu za kojega Japanca.
Doduše, po gabaritima san i moga proć ka koji sumo-borac ... Zašto ovo govorin?
Pa upali smo u suvenirnicu i birali još koju sitnicu za dodatke u paketićima za pod bor ... ka ove male dražesne čuvite (sove, za sjevernjake) napunjene levandon, mali magnetić i borša za u spizu sa motivima koralja. Da nas, ka falše furešte, podsjeća na dugo toplo lito
Naravno, prošli smo i ispod ure, di mi je suza na oko krenila kad san se sitija da vjerovatno neće bit klapskoga pivanja na Badnjak i na Silvestrovo, ka ča je bila užanca (običaj, za sjevernjake) u zadnji par godin ...
Fala na pitanju, naravno da smo prošli priko Peristila, provjerit je li kampanel sv. Duje još uvik na mistu ...
... i je li oni lavi/leopardi/whatever na vratima i dalje pazidu ko prolazi ... priko staroga Dioklecijanova tinela (dnevnoga boravka, za sjevernjake)
Nakon učinjenoga đira, krenili smo nazad put našega grada ča mu je svetac zaštitnik Gospe od sedan žalosti ... učinili spizu i doma, da Vinkica more učinit đir po suncu sa svojon ekipon i pomoć materi i babi činit kolače.
Reka san van da mi je volja za pisanjen pala na niske grane, bor su vridne ručice okitile još u nedilju ... pa evo par detalji ...
Najprin jaslice u imroviziranoj pečini, ča je u obitelji Danilovi još nazad puno godin učinija pokojni punac Frane ...
... a onda baluni, svaki put drugovačije složeni, ali ovi uvik mora bit na vidljivome mistu ... HŽV!
... pa tek onda ostali ...
... i to bi bilo sve, pari mi se, od mene za ovu „#$%& godinu ... mislin da nisan jedini ča bi je volija čim pri zaboravit
I zato van svima želin
SRITAN I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ I SVE NAJBOLJE U NOVOME LITU!!!
... A za kraj, zdravi i veseli bili ... i negativni, naravno!!!
|