... da ne zamirite, i ja san, davno, obaša cilu županiju, i šire, sa mlaznicon u ruci i brentačon na kostima, ma koliko mi šutjeli o tome ...
E, i zaboravija san napisat, član sam DVD "Mladost" čin san uspija nagovorit mater da mi se potpiše na pristupnicu, od 1977. godine.
Kako ću meknit normalni naslov na ovo ... in memoriam mi je previše, ča ja znan, crno i božemeoprosti mrtvački. A Markiša je bija sve samo ne ozbiljan ... a i sam se volija poigrat sa bogatstvom našega jezika pa je jedan put reka da je Primorski Dolac - "Dolac su la mer", neka mi oprostidu čitaoci porijeklon iz toga mista u Kaštelanskoj Zagori.
Ne volin pisat "in memoriame" ... kako u par besida složit nečiji život i sva događanja u njemu ... ali sve od jučera me svrbi tastatura, ne mogu izdržat a da ga na ispratin sa kojon besidon i slikon
Markiša moj, sićan se, ka jučer, naši zajednički početaka ... ali pomalo, po redu!
Davni dana, dokle je još lagano partivala "ona" država a rađala se Lijepa Naša ... lagano san štrapa sa pripremon za tisak. Bila je, ako se ne varan, 1990. godina i prvi libar kojega san slaga, katalog izložbe "Brodovi istočne obale Jadrana od prapovijesti do danas" autora dr. Mithada Kozličića.
Dinko Penić me je upozna sa Markon Vrdoljakon, koji je triba štampat katalog, a ja činit pripremu ... i tako je počela poslovna suradnja koja traje i danas, sa njegovin juniorima ... a s vrimenon je prirasla i u nešto puno više od toga, usudija bi se reč i pravo prijateljstvo.
Jer Markiša je bija takvi čovik ... uvik spreman pomoć, ka ča je bija spreman i na dobru zajebanciju.
Tonči i Markiša ... Mr Y & Mr X (Photo by Krešo Mrše)
Godinan su on, Tonči Katalinić a.k.a. Sjedokosi poglavica Siouxa, Srećko Mandić i Ivan Delaš a.k.a. Baba Manda uveseljavali svekoliko slušateljstvo na valovima Krugovalne postaje.
Naravno, rič je o jednome od prvih privatnih radija u našemu okruženju, koji je, nažalost, također nedavno priselija na vječna lovišta
Njihova se emisija zvala "Happy Time" ... eto, svaki put kad ih se sitin, odzvanja mi u malome mozgu ona njiova pisma ča je svirala u pozadini ... "In a Gadda da Vida" ....
... onda se znalo ostavit sve i pažljivo i slušat da ne promakne koja batuda ili skrivena nijansa, jer u svome specifičnome multilingvističkome izričaju (ha?) nisu nikoga štedili ...
Prije svega je bija veliki čovik, koji je puno tega privalija priko kostiju, pa je zna ča znači kad ti ko "da ruke" da se malo digneš i kreneš naprid.
Čak je i njegova Ria, fetiva Holanđanka, znala reč " ... udala san se na željeznička stanica ...", koliko bi svita prošlo kroz kuću, u godinama kad se cila familija vratila iz Nizozemske na trajni boravak u Kaštel Stari.
Urbana legenda, koja kruži Kaštilima, kaže da kad bi se našla dvojica za igrat na franje (pikule, za sjevernjake) da bi on bar jednome bija sponzor, ako ne i obojici.
Dugo san mu vrimena radija pripremu za tisak, sve dok Christian i Blaženko, njegovi juniori, nisu stasali da preuzmu i pripremu i kompletni obrt, da ćaća more uživat u zasluženome penšjunu ...
Ka i u svakome poslu, bilo je i lipi i oni manje lipi stvari, ali ovi drugi puno manje.
Sićan se jedne zgode, u ona doba bez mobiteli i ostali čuda tehnike. Triba san ga pitat za objašnjenje jednoga posla ... a nisan jema kad vozit do doli. To je bilo u zlatna doba štampadurskoga posla kad bi ja oko prvi jedanaestoga (studeni, za sjevernjake) uzeja neplaćeni dopust i ne bi se deboto ni obrija do Božića ...
E, u ta vrimena gužve, živaca i kratkih rokova ... zoven ga na telefon i nikako se odazvat. Znan da su i oni doli zadimili od posla ... nakon desetak poziva, dositija san se jadu i zoven Siouxa na Radio-Kaštila.
Zna san da u štampariji slušaju samo nji na radiju ... pa san zamolija Tonča da između dvi pisme ubaci poruku "Molimo Mister X-a da se odma javi svom poslovnom partneru u Mašograd" ... Nije prošlo niti deset sekundi od poruke na radiju, a zvoni telefon ... ekipa doli ceni od smija ..."(Biiip!) ti materina, kako si se ovega sitija. Zaslužija si diplomu za četri razreda vlaške skule!"
Sa vrimenon se kolonija Garbinovi doli i povećala, Zlato mamino, moj mlađi brat, ratnin imenon Bobetko (skraćeno Bobi) je počeja radit kod nji ... a bija in je toliko vridan da je Markiša govorija da će ga usvojit
Ne samo da je bija vridan radnik, nego bi ga zimi koristija ka termostat ... A kako, rekli bi kurijože meju van?
A lipo, reka bi Marko da bi mu stalno gleda ruke, pa kad bi pomodrile, onda bi naložija pećicu
Mene je zajebava da mu neću više radit pripremu nego naplatu, jer san za sve posla ča san donija sredija i naplatu, bez izuzetka ... ko zna, valjda san djelova psihološki (visina x težina) ... ali 100% je 100% ma koliko šutjeli o tome!
Žaj mi je ča ga nisan više puti uspija slikat ... uvik bi se nikako izmigoljija, pustija crno ka sipa ... samo ovi par slika san naša u digitalnoj arhivi (since 2003. )
Ova jedna kad san ga, mora bit probudija iz popodnevnoga pižolota (drijemeža, za sjevernjake) , jedna od ritki slika di nije nasmijan
... ili ova di je zaliva zelenilo isprid kuće ...
Ovo nisu samo kurtoazne beside "o pokojnima samo najbolje" ... Moran priznat, iako san u ovi moji "činkvantačinkve ani" upozna mašo svita, većega ljudine od Markiše nisan vidija.
Mogu zamislit koliki je ovo gubitak za njegove najbliže, ali isto tako odgovorno tvrdin da je pristalo kucat najveće srce u Kaštiliman, i šire ...
Danas (subota. 31. 3.) je sprovod u Niskome. Idemo i ja i Zlato mamino ... poslat mu posljedni pozdrav!
Adio Markiša, i pozdravi i Siouxa i sve naše ča is nađeš gori kod sv. Petra!
Počiva u miru Božjemu!
Ako ste se nadali, ponukani naslovom, da ću se raspisat o trenutnim društveno-političko-rodijačkim događanjima u Lipoj Našoj, ljuto ste se privarili, pa je red da to napomenen odma nama na početku.
Objekt zanimanja u ovome postu je sinoćnje (27. 3. 2018.) događanje u kinu "Zlatna vrata" pod naziovom "Odabrao/la umjesto Đele Hadžiselimovića".
U rečenome kinu se periodički organiziraju događanja (eventi, za sjevernjake) pod tim radnim nazivom, gdje osobe iz javnog života izaberu neki film i pozovui vas da ga dođte pogledat onako, na slipo, vjerujući ukusu osobe koja, makar metaforički, mijenja Đelu Hadžiselimovića. Sinoć je to bila Morana Zibar ...
... a glede filma je bila vrlo tajnovita, samo je dala mali hint da u njemu glumi Gary Oldman. Tijekom godin san odgleda par filmov u kojima Gary glumi, i nijedan nije bija loš, a i izbornica je ulijevala povjerenje glede filmskog ukusa, pa smo se kapetan Mrki i ja uputili pogledat film.
Sramin se i stidin se, ali moran priznat da još nikad nisan bija u rečenome kinu, pa me je Mrki mora sačekat kod Grgura.
Naravno, nismo bili jedini, a mala dvorana kina je bila pristojno ispunjena, za jedan film kojio je, po Moraninim riječima, proša prilično "ispod radara" ...
Na vrime smo došli i zauzeli misto na balkonu ...
... očekujući Moranu, koja se ubrzo pojavila uz decentno damsko zakašnjenje od svega par minuta ...
... detaljno opisujući film koji smo došli pogledat. "Lawless" (hrv. Bez zakona, vidi naslov )
Zvjezdana ekipa glumaca (Tom Hardy, Jessica Chastain, Shia LeBeouf, Gary Oldman, Guy Pearce, Mia Wasikowska ... ) je garantirala dobar uradak, i stvarno mi nije bilo jasno kako nije ima zapaženiju ulogu po kinima/multipleksima/whatever ... iako je snimljen još 2012. godine ... kaže ona malo Tarantina, malo westerna ... a ja bi bija slobodan dodat i malo "O Brother, Where Art Thou?" ili kako su ga naši maštovito preveli kao: "Tko je ovdje lud?" sa Georgom Clooneyem, Johnom Turturom i ostalima. Pogotovo kad je spomenila kako film ima odličan soundtrack
Uglavnom, dvi ure trajanja nisan skoro ni osjetija ... ča je odličan indikator gledljivosti samog filmskog uratka ...
Naravno, nakon filma su uslijedile neizbježne fotoseanse, ali je navala ipak bila puno manja nego na "Pričiginu" prije par dana. Tako da san i ja sad dobija napokon koliko-toliko pristojnu sliku sa Moranom ...
Još jedna dobro provedena večer je prošla ... sutra nas več čekaju redovita kvizna iskušenja na "Ovčicama"
Sramin se i stidin se ... ali moran priznat da već par godina obećavan sam sebi:
"... moraš više poć povirit oti 'Pričigin' ..."
Doduše, bija san već na dječju verziju u kazalištu lutaka (PriČAgin) i na jednu seansu u hotel "Bellevue", kad je bila promocija libra "Split za početnike" autorskoga dvojca Baretić/Ivanišević ... ali oni ko nije sidija na ladnome betonu amfiteatra u nedovršenome socijalističkome dinosauru koji se ponosno zove "Dom Mladih" (valjda onih mladih, koji su u međuvremenu vjerovatno posjedili, oćelavili i dobili unučad otkad je napravljen), taj ne zna pravu draž slušanja priča na zadanu temu.
"Pričigin" je manifestacija koju je pokrenilo nekoliko entuzijasta (Renato Baretić, Petar Filipić, ovako na prvi balun ...), kojoj su svi dežurni grinteše proricali kratki vijek ... a u principu se svodi na pričanje priča na zadanu temu.
Zvuči jednostavno, a?
Probajte vi nešto suvislo (ko je reka zanimljivo?) pričat po ure a da budete zanimljivi. I da vas još prekidaju i na kraju isprate sa pljeskom!
Jednostavno je isto ka i odgovarat na pitanja Potjere/Milijunaša/1 protiv sto/Najslabije karike/Šifre ... doma iz fotelje.
Samo, ako to probate ponovit pred punim amfiteatrom ljudi/pred TV kamerama ... stvari se malo minjaju. Maja Jurković, nekadašnja urednica HRT kvizova, ujedno i supruga one & only kvizmahera Laze Goluže takvo je stanje svijesti sažela u jednu jednostavnu rečenicu, koju san od nje čuja prvi put na pripremama za snimanje "Milijunaša" 2005. godine: STRES JAVNOG NASTUPA
Dug uvod, a?
Takvi san kakvi san ... ali ovo je ipak bitan uvod za večerašnju, kvizaški nastrojenu, seansu Pričigina, moderatora Marija Glavaša.
Priču o kvizovima i kvizašima smo čuli od različitih ljudi, koji su svaki na svoj način umišali prste u tu, kako je Marijo reka "sektu".
Pripovidali su Miroslav Ambruš Kiš, ka "probni lovac" olitiga oni ča buduće natjecatelje, kao i višestruke ponavljače priprema za pravi nastup,
... lovkinja Morana Zibar, naizgled umiljato janje, ali među natjecateljima, posebno natjecateljicama, poznata, iz nedokučivih razloga, kao Cruella de Vil, Damir Mrkonjić Mrki, koji je valjda u svim kvizovima nastupa, inače jedan od pionira interneta u Lijepoj Našoj (napravija prvu web stranicu grada Splita), kapetan moje pub-kviz ekipe "Nevera", pa onaj dugokosi sjedokosi kojega je moderator stalno "slučajno" oslovljava sa "gospođo" Milan Fošner, čovik koji, uz sve ostalo ča radi "za plaćat račune" vodi i najdugovječniji pub kviz u Hrvata, široj publici poznat i kao jedan od voditelja nikad prežaljene "Kvizne situacije", pokušaja preslika pub-kviza u TV format koju je radio zajedno sa Mariom Kovačem. Još jednim kviz-frikom koji nije bio tu, makar u gledalištu, zato jer je bija profesionalno zauzet na probama Porina. A zašto je "Kvizna" plesala samo jednu sezonu? Pitajte one (biiiip!) sa HRT-a koji odlučuju o tome
I na kraju, Vladimir Šagadin, (laku noć Hrvatska, News-Bar itd.) koji je na prilično udren način opisa svoj život sa ocem enigmatom.
Gledalište je, ne triba posebno ni napominjat, bilo puno "do čepa" ...
Photo by Morana
... i da san samo koji minut kasnije doša, mora bi sidit gori na plafonu, na kojoj štangi od reflektora a ne na udobnoj betonskoj tribini.
Srića da san posluša iskusnije koji su to već prošli, pa san donija sa sebon jedan debeli kušin (jastuk, za sjevernjake) podguzičnjak.
Inače bih, shodno novoustoličenoj istanbulskoj deklaraciji, dobija upalu mjehura/jajnika/prostate/whatever
Dvi ure su, isprekidane pljeskom i uzvicima odobravanja, prošli dok si plesnija dlanon o dlan, ča me nimalo ne čudi, jer je publika ipak bila većinom sastavljena od onih sa kvizaškim pedigreom ...
pub-kviz ekipa "Poletarci"
Sluteći gužvu, dok je moderator odjavljiva "Svako nosi svoj kviz" uputija san se lagano doli. Tek san onda vidija koliko Morana među kviznom populacijom (sektom?) uživa celebrity status. Strpljivo sam dočeka svoj red da dođem do nje, uručim joj, još ovoga lita obećanu, bocu crljenka "Putalj" i šoltanskog "Dobričića" ... taman pričam sa njom, objašnjavam odakle su uzorci, kad upada novinarka "Radio Dalmacije" sa veeeeelikim mikrofonom kojeg stavlja Morani pod nos. Samo san je pogleda, i ostavljam vašoj mašti da zamislite kako sam izgleda kad je bidna novinarka odma usstuknila dva koraka nazad, Mrki me je na brzinu slika sa Moranom ...
... i to je bilo sve za ovu večer. Iako san se dobro fudra (nabacija robe na sebe, za sjevernjake) već san se osjeća lagano pothlađen, prid očima su mi se počele rojit slike sa ovogodišnjih "Murterskih Baka" pa san se lagano uputija doma.
Do iduće godine, nekoga drugoga "Pričigina" i nekih drugih tema ...
Zdravi i veseli bili!!!
Odavno se već spreman poć sa Zakoniton na večeru, za obilježit godišnjicu maškar u Mašogradu 2003.
Koje su slučajno bile na isti dan ka i moj potpis prid Bogon i državon za ono "i u dobru i u zlu".
Dunkve, godišnjica je prvi marča, a kako je i Valentinovo blizu, mi to spojimo u jedno i gremo početkon marča miseca na večeru ....
Oko prvoga nismo mogli. Ajdemo mi to primistit na osmi marča. Asti lipoga datuma, ka cola, a? I još je za ne falit ona bila slobodna toga dana. Ja cili sritan, udri po telefonu, proša san par restorani dokle nisan uspija rezervirat u konobi "Nevera".
Ali ne lezi vraže, zvalo je da mora poć popodne na posal ... "#$%& ... grrrr! biiiip! biiiip! Ali ča se mora, mora se, je li ... Primistili mi za subotu. I cili dan drćen na svaku zvonjavu telefona, da je opet ne bi zvalo na rabotu ... Dobro je prošlo.
Ali polako su se počeli dogajat mirakuli.
Nikidan čitan u novine, sramežljivo, u kantunu naslovnice "lagan način za učinit pineze" i doli u podnaslovu piše da je koeficijent na pobjedu Lokomotive kontra Dinama bija DVADESET I ČETIRI (24) ča je i razumljivo, ako i nisu nikad dosad tukli okad igraju u prvu ligu ... gledan rezultat: 4 : 1 za feratu.
Mislija san da je koji zaeb ... nije! I onda se sitin onega naslova od pri par dan ... talijanska mafija je kolor TV za ove naše kladioničarske meštre. Da mi je samo znat ko se na ovome opinezija ... Taman mi se tlak kala na normalu, počmen gledat utakmicu Hajduk : Istra, ajde, poveli smo, ali oni ubodu prvi, pa drugi gol ... ajme.
Ajde, nikako smo izjednačili, tučemo štange, neće balun u gol, i onda se ukaza Karlo Veliki ...
Photo: Bruno Karadža
Iša je iz očaja u zadnji napad, i lipo ga zakaluma glavon u zanji sekund. Oni moji su došli odozdal vidit da me ne trese struja koliko san urla ... znali su po Eurropi golmani ovako davat golove u zadnji napad, ali ja se ovako ne sićan, na prvi balun, da ga je neki naš ovako slatko zakaluma, košarkaškin rječnikom, sa zvukon sirene
Dalje mi je sve bilo ravno ... tribalo se već spremat za večeru, ča san učinija sa posebnin gušton; nije mi ni prvi ni zanji put u "Nevere", triba li napominjat da svaki kviz-uspjeh na HRTu proslavimo na isto misto.
Pod ono "mi" mislin na našu pub-kviz ekipu koja se, gle čuda, isto zove "Nevera" ... Kad se sitin koliko smo puti već bili tamo, pada mi napamet ideja da predložimo gazdi o konobe svojevrsni "sponzorski ugovor"
Dunkve, ovo je jedna od oni obljetnica/godišnjica/whatever koju je ipak tribalo posebno obilužit: PETNAESTA! Davno je bija 1. 3. 2003. ... i one maškare, e!
Tija san provat ništo ča nismo dosad mumali ... izbor je pa na pileći file u umaku od tartufa ...
... skupa sa pečenin kumpirima u istome umaku. Nisan to konzumira do sad, samo san prova, jer je to neko bija naručija na zadnjoj kvizaškoj večeri.
Zakonita se nije puno mislila, samo je prepisala od mene a kasnije se žalila da je jedva izila, količinski, ali da joj se mašo svidilo. A prilično je finčukasta (izbirljiva, za sjevernjake) po pitanju spize, tako da je ovo veliki komplimenat za koga (kuhara, za sjevernjake)
Bome, smazala je ona ovo brzo, čak je i pri mene bila gotova, ča je isto priličan uspjeh.
Uto je u kadar uletila lokalna Marisol, sa košaricon svježe podrezanih ruža, i ne tribate ni pitat je li Jelena dobila svoju
Rič po rič, eto ti i desert ... Panacota... Slurp!
Sad će se nać koja kurijoža pa reč da san moga slikat i račun, pa stavit.
A kad neću! Eto tako!
Lipa je večera, dapače i cili dan, doša svome kraju, kako je piva Boris u Nadalini "Vaja poć leć!"
A sutra jeman razlog za kupit "Sportske novosti" i slušat plač. I to uduplo
Zdravi i veseli bili!!!
Dogodine je, ako se ne varan, jubilarno dvadeseto izdanje obnovljeni maškar sa kojima smo se počeli, da prostite, za'ebavat sad već daleke dviiljadite godine ... odma slideće godine je izaša prvi broj "Mašogadura".
Debul (mršav, za sjevernjake) na osan stranic umnožen na fotokopirnu makinju ... kakovi je bija i dogodine. Jer san, da prostite, skoro sve mora sam potizat, vatat ko će pisat, pa je i dogodine je izaša u sličnome formatu, samo par listov više.
Dviijadeitreće, na onu godinu kad san potpisa Zakonitoj ono "i u dobru i u zlu" već je bija skroz ozbiljan. Iznutra još uvik crno-bili, ali sad već štampan u štampariji, a korice su već bile u bojan ...
Malo-pomalo smo resli i u kvaliteti i u broju stranic. Kako smo uvik išli ukorak sa vrimenon, niko smo vrime mećali sa "Mašogaduron" i video-snimku maškarane povorke od godine prije ... Sićan se dobro kad me je pokojni Meho napa da koji je ono CD, kad ga je uvalija u liniju čulo se samo "ššššššš" ... pokoj mu duši. Bija nan je nepresušno vrelo inspiracije i izvor materijala, a najskoli kad je dobija svoju rubriku "OZNA sve dozna" ... Po Mašograda je drćalo o straja da ga se Meho ne siti, a ona druga polovica se unaprid naslađivala
Moga bi sad još dva dana pisat ča se sve događalo u i okolo samoga "Mašogadura" ... Kad san jedne godine kuka kako mi fali materijala, pa mi je pricidnik Želko, i njemu pokoj duši ... donija duplericu o "Playboya". Ne radi slike, šporkaćuni jedni, vengo zato ča su uvik na kontra strani duplerice bili vicevi. Ajde, bar je pokuša doprinit, a ne ka gomila dežurni mudrijaši ča su samo znali bacat kritike a da su i donili ča materijala, mislin da bi učinila dobra nevera
Opet ja odluta ... jbg, takovi mi je horoskop
Reka san već da smo uvik išli ukorak sa vrimenon. Govorin za sebe, naravno, jer pojedini iz maškar još ne znadu ugasit kompjuter, atroke upalit ga i poslat email
Čin je propusnost interneta dopustila, čin smo osjetili prve blagodati širokopojasne internetske veze, "Mašogadur" je u PDF varijanti počeja putovat sviton ... a lani, da ne rečen priklani, smo tu priču malo i proširili ...
Makar po Europi, jerbo bi nas impoštavanje po cilomen svitu bacilo na inkanat, oliti pjesnički rečeno, izila bi slama tovara
Destinacije su ostale slične, s tin da je Miki svoj primjerak vazeja osobno, jerbo je bija ovod kad su bile maškare ... a Vlatki san njezin primjerak uručija osobno, kad smo Vinkica i ja bili gledat "Murterske Bake", njiov krnjeval u Murteru ... brrrrr, duša mi se smrzne kad se samo sitin onega leda ....
Đuro, koji je oš-neš malo i kriv za ovu điradu Mašogadura, dobija je svoj primjerak, ma mu se, jema bit nije dalo izalazit vanka slikavat na ovi led pa je malo zaglumija okolo svoga kantunića Mašograda u Šveskoj ...
... ma se zato Aljoša nije pripa izać na ono "bilo govno". Ionako je reka da je u nji vrime ka da je proliće ... skoro su bili u plusu sa temperaturon
Ove godine su svi bili malo više "kućni tipovi", kako Božo u Hamburgu ...
... tako i dotur Antonio u Grazu ...
... dok je Mikiju u Italiji ipak bilo bar uncu teplije ...
Duje po Zagrebu se još, jema bit, oporavlja od Sibirske ciklone pa se ni njemu nije dalo vanka izalazit ... ali ovi put jema i odličnu skužu (ispriku, za sjevernjake) ... prinovu, pa je i zato mora više u kući stat, da se dite, je li, ne razboli
Ove godine san malo više slikava one ča su uzeli Mašogadur u povorci ...
... pročelnica Sandra i gradonačelnik Denis ...
... Tonči & Jure ...
... Glamac jr. ...
... Suzana ...
... a vridilo je obać i našega dugogodišnjega medijskoga pokrovitelja, našu Paolu na svome radnome mistu.
A ča će bit dogodine? Moramo smislit čagod novega, ipak se radi u dvadesetoj godišnjici okad san i ja ima svoj daleko najupečatljiviji nastup u povorci sa slikon "jeman osjećaj da nas nikor sluša" ...
... dviiljadite godine u našin prvin demokratskin obnovljenin maškaran u Mašogradu.
Zdravi i veseli bili!!!
