... da ne zamirite, i ja san, davno, obaša cilu županiju, i šire, sa mlaznicon u ruci i brentačon na kostima, ma koliko mi šutjeli o tome ...
E, i zaboravija san napisat, član sam DVD "Mladost" čin san uspija nagovorit mater da mi se potpiše na pristupnicu, od 1977. godine.
Ne znan jesan li ovo učinija koji put okad pišen na blogu, ali parilo mi se danas, ovako na prvi balun, ka skroz dobra ideja!
Zaglumit malo novinarku NovaTV Ivanu Petrović, pa učinit malu retrospektivu ove godine, ča je sad na izmaku.
Naravno, po onome ča san na mome blogu zabilužija i koliko-toliko dokumentira, slikon i di kojon besidon
Prvi misec je počeja žestoko, sad mi to sve pari daleko daleko, dokle pišen ovi tekst deboto u kratke rukave, sad mi pari nezamislivo da je bilo mašur sniga na Malačkoj i da su ralice operirale za očistit cestu ...
Nisi se ni okrenija, eto nan mašogradske maškare. Bili smo vidoviti, ka i uvik ... Užgali smo novopečenoga blogera Todorića, a na ramenu mu je sidija niki mali, zlobnici bi rekli da pari pljunuti Zdravko Marić
Treći misec mi je poseban, makar zadnji petnajst godin ... Prvoga od marča nan je bračna godišnjica, Zakonitoj i meni. Ove godine smo prvi put išli kod meštra o kužine Soniboja, u restoran "Đir"
... i bome, nisan požalija, pa ću to nastojat prakticirat i ubuduće
I još san ništo učinija prvi put: kad san slava "Mašogadur" okolo po Hrvatskoj i Europi, zamolija san dotične konzumente naše godišnje maškarane tiskovine da zauzvrat pošalju bar jednu sliku di ga listaju ...
Peti misec je, kako i priliči proliću, bija ono baš pun utisak koji se rado spominjen na kraj godine ... od prvosvibanjskoga fažola na planinarskome domu ...
Šesti misec se spominjen izložbe u Podvorju, di je vridna ekipa "Vatrogasnoga vjesnika" izložila naslovnice spomenutog vatrogasnog časpopisa sa posebnin osvrton na kaštelanske vatrogasce ....
Osmi misec je parilo da se situacija malo smirila, ali oni veliki žuti su i dalje letali okolo po cili dan ... bar smo se u večernje ure mogli naguštat "Kaštelanskoga kulturnoga lita" i događanja koja pohode Kaštila samo u litnjin misecima
Ovi put san se uspija uputit do Vodica, na njihovo prvo fire-combat natjecanje, koje se, naravno, zove "Srce kornatsko" . čak san se, da ne poviruješ, uspija uspet na toranj ... da i odozgara potegnen koju sliku
Deveti misec nas je odveja, Vinkicu i mene, u Zagreb, na snimanje "Šifre" ...
Deseti misec neću tako lako zaboravit ... Poslin županijskoga vatrogasnoga natjecanja za djecu i mladež, stislo mi je gadno junačku desnicu. Dijagnoza: sindrom karpalnog tunela, bolnica, operacija, oporavak, dva miseca bolovanja ...
Jedanaesti misec mi se usika u memoriju jer san tek onda vidija ča san napravija na snimanju "Šifre", kad je napokon emitirana 19.11. "#$%&/ Copolla, vraga izija
Začas je stiga i dvanaesti misec ... Napunilo mi je glavu ovi godin o "Adventu u Zagrebu" pa san odlučija to provjerit iz prve ruke. Naravno, ništa bez moje Vinkice
Pomalo, bilo je u ovome misecu još događaji (eventa, za sjevernjake) vridni spomena. Kako je jedan davno reka, bolje da krepa selo nego običaji, tako san i ja nastavija jednu lipu tradiciju, da kad neko iz naše ekipe osvoji nešto na kvizu, povede ostatak društva na večeru. U konobu "Nevera", ofkors ...
Godina se bliži kraju, ali još nije kraj ovoga pregleda. Četrnaesti put, tvrdoglavi Zagor, ali ne oni iz Darkwooda nego iz Mašograda (točnije, sa Dragočeva!), organizira utrku kareti na balinjere "Mašokarić" koja je i ove godine uspila izvuć lipi broj Sućurani vanka da gledadu trku koja traje manje od deset minuti
I ča sad? A ono ča se spreman učinit već zadnji par godin, ali uvik se ispriči koji objektivni oli subjektivni razlog ...
Klape ispod ure
Ne znan ni sam, koliko se godin goji oti običaj, da klape, i to one neslužbene, reklo bi se sastavljene ad-hoc, zapivaju "ispod ure" na Pjaci, u Splitu. Naravno, a capella, bez struje, pojačali i svega onega ča zadnji godin i ne zaslužuje da se zove "klapskon pismon" ...
Ha, lakše je bilo reč nego učinit. Parking? Je, je, sritan san da san se parkira na željezničkoj stanici. Kad san se vraća po auto, ljudi su tamo čekali da ko izađe da se moredu parkirat
Ništa zato, bar san se prošeta istočnon obalon, uvatija galebe kako planduju na mirnome moru i čekadu da in ko baci bokunić ...
Kako san, gle čuda, doša na vrime, bilo je vrimena i za učinit đir po Rivi, kupit koju sitnicu na štandovima, ka ovu službenu čikaru (šolju, za sjevernjake) prvenstva u rukometu ...
... a ka svaki pravi čuvitar, makar i porijeklon , nisan moga odolit ovoj maloj sovici, punjenoj lavandon ...
Je li se samo meni učinilo, ali pari mi se da je cili grad ove godine posebno ukrašen, sve ča se moglo okitit dobilo je makar jedan mali sinjal ...
Kad san se napokon uspija dogegat do mista događaja, ispod ure, spozna san da su sve priče o nezapamćenoj gužvi živa istina, a ne samo rekla-kazala ...
... ali neka, uspija san nekako doć skoro pa blizu. Dovoljno da mogu lipo čut kako pivaju najlipši klapski glasovi Splita i Dalmacije (čuja san jednoga ča je doša iz Korčule da more zapivat ispod ure!)
Lip je ovo običaj, koji je privuka ne samo nas, običan svit, nego i sve moguće medije. Vidin gori visoko mikrofon ...
... a malo niže doli jednoga nasmijanoga Vedrana, ča ga je drža ...
Nije mi se dalo nosit veliki fotoaparat, stalak i ostale monade, pa san sni a sa mobilnin, sramin se i stidin se, i sa jednin Canon Ixus oldtimeron. Nadan se da san van i sa ovakovon, tehnički nesavršenon snimkon, uspija približit makar i mali djelić blagdanske atmosfere i ugođaja koji su se osjećali u zraku.
Parilo je ka da je barenko polak Splita sašlo na Rivu i na Pjacu. Vidija san neke ljude, i isčestita se sa njima, ča i nisan vidija godinama!!!
Uputija san se nazad priko Pjace, a i tamo je bilo miljardu svita. Čekala se nika ura (dvi pozapodne?) kad je triba past snig (živija umjetni snig!) i počet padat ovi baluni koji su visili vezani u zraku ...
Kažu, valjda, da je to ka ono dičja Nova Godina. Živili!!!
Zdravi i veseli bili, i želin van sve najbolje, a najviše zdravlja u Novome Litu!!!
A i zericu sriće bi dobro došlo!!!
Update: ST vatromet
Nikako se pameti naučit. Uputija san se, pun optimizma, u jedanajst uri u grad, misleć se negdi normalno parkirat, i lagano se uputit na Rivu, ili bar negdi di se more normalno vidit "The Vatromet".
Jedino ča san uspija, nakon po ure obalaženja po gradu, uvalit se na po ceste isprid željezničkoga/autobusnopga kolodvora, upalit sva četri žmigavca i kroz ponistru gledat vatromet.
Evo bar komadićak onoga ča san vidija ... i uspija snimit.
Ako Bog da zdravlja dogodine, triba krenit najkasnije u deset uri, parkirat se kod "Palače pravde" i onda lagano nanoge put RIve. Ako i to već nije kasno
Jedna od najdugovječniji manifestacija u Mašogradu,naravno, ako se izuzmu maškare, je upravo ovo ča Tonči Šiškov Zagor tvrdoglavo vuče ka mazga ... evo već četrnaestu godinu! Puno nji misli da bi to napravili i bolje od njega, ali nimadu vrimena za to učinit
To me podsjeća na još jednu od mnogobrojni varijanti urbane legende u obližnjem gradu, nekadašnjoj Dioklecijanovoj vikendici, legendi o neshvaćenin i nesuđenin igračima Hajduka, kako je stanoviti momak bija deset puti bolji igrač od Sliškovića/Asanovića/Bokšića/Whatever ... ali, eto ... trener ga je mrzija i nije ga stavlja u momčad.
Tako se i Zagor ne da zubu vrimena i zlin jezicima ... dotira je "Mašokarić" do četrnaestoga (14) izdanja. Unatoč gatanjima, čaranjima, podje**vanjima i otvorenin subverzijama i diverzijama svi oni koji mu nisu skloni, a jema is popriličan broj.
Ne bi tija da ovo sad ispadne ka neki hvalospjev organizatoru, ali mora mu se priznat upornost i njegova opjevana, recimo, "štedljivost", prema kojoj je odobreni troškovnik Grunfu za izradu letjelice vrlo raskošan proračun
Previše besid u uvodu, čak i za moje pojmove
Dunkve, doša san na misto utrke rano, da uvatin najbolji požicijun za slikavanje. I kud ćeš bolje uvodne slike nego uvatit za poziranje četverostruke pobjednike Mašokarića, koji se više ne natječu, kako sami govoridu, da i neko drugi more pobjedit i odnit onu punu vriću LIPA (100.000) koja je nagrada pobjedniku ...
Ekipa "Didove oči", četverostruki pobjednici Mašokarića, u sastavu Joško Šarić/Josip Mandarić
I naravno, nisan bija jedini koji je slikava ...
Pri utrke je publika razgledavala motore posjetitelja i organizatora, većinom oldtajmere ... a Ivana nije tribalo puno nagovarat za poziranje
A posjetitelja-bajkera je bilo puno, od onih sa bijesnin motorima, ka ča je ova Honda u prvome planu, do one malo pitomije vrste, koji vozidu ovu nekadašnju DDR "MZ" moto perjanicu u pozadini ...
Ka i obično, Zagor je meknija banak sa raznin memorabilijama, čikarama (šalice, za sjevernjake), majicama ... pa je na moju opasku da je opet oštampa samo dičje majice a ne one za odrasle ljude ka ča san ja, Striže, Luka Delić i slični, reka da će mi jednu poklonit. Mirakuli se događaju, ali ne očekujen baš toliko od Onega Gori
Iznenađenjima nikad kraja: kako je Zagor uspija angažirat ove ljude da sa dronon snimaju utrku, ostat će veća tajna od šifre koja otvara bravu Fort Knoxa
Zagor je, sa svojin prijateljen Felipeon Kaetanon Lopezon Martinezon Gonzaleson obaša trkalište...
Napetost je na vrhuncu, more se nožen rizat, start onako, otmjeno,kasni bar kvarat od ure ... naopokon puca Top na Glavici (biiiip! mater ko je nazva Kula Top) i ekipa kreće ... najprije triba savladat "Okuku de la Kajin Brig" ...
... pa zatin fermat kod staroga Kampanela, prinit kariće priko ograđenog tlocrta stare srušene crikve, pa dalje, priko Veloga Mula i Gojače nazad, uzgor uz Tumbin do cilja koji je opet na podan Glavice ...
Vidno zapuvani natjecatelji jedva prolazu kroz cilj (na slici drugi!) ... i to bi bilo to, za ovu godinu.
Pobjedu su odnili Marin Kapetanović i Luka Žulević, nagrada je već spomenuta vrića puna kovanica lipa ... a after-party je bija u prostoriji odma izad Topa.
Ove godine je veliku reportažu učinija i RTL ...
... a za dogodine je Zagor obeća veliku novost: čaj od balinjeri (kuglagera, za sjevernjake)
Zdravi i veseli bili!!!
Update
P.S. Da to ne bude sve za večeras, pobrinija se moj kum @pechina ... koji je uporno inzistira da dođen do njega, da mi je Dida Mraz kod njega ništo donija. Pravu old-school BLOKETU, (21 kg) kakve se više ne radu, a poslužit će mi ka kamen-temeljac pri šta skorijen početku radova na mome stambenome objektu ...
Nije prvi put, a bome pari mi se da neće bit ni zadnji ... DVD Mladost je pozva sve svoje članove na mali domjenak. Je da je malo šušava ura, nedilja u devet uri ujutro, ali vridilo se malo ranije dignit. I radi druženja i radi delicij, ča su is spremili biće opet Mare i Šikalo, od Mande Zokićeve dica.
Svaka čast autorima, ma je lipo zavonjalo čin san doša na vrata od doma ... i ono iz teće ...
... i ono na portadi ...
Nije puno potrajalo ni jedno ni drugo, ekipa mala ali odabrana je to potaracala u rekordnome roku ...
Tribalo je sve to malo i zalit. Krenija san na šank, a jedan od oni mlađi, koji je tamo ordinira, već se mašija za PiPi. Na iznenađenje svekolikog pučanstva, zaginga san glavon livo-desno, i svečano izjavija da čovik triba uvatit neke godine da svati kako se svaka riba, pa i bakalar, ne more zalit sa sokon, makar i gaziranin
Po a po (pola biloga vina, pola mineralne u čašu, za sjevernjake), moliću lipo !!!
Nakon konzumiranja prikazani delicija i nadasve ugodnog druženja sa ekipon, tribalo je poć dalje, u nove poslove i radne zadatke, dokle su aute, nakon ča su se debelo naradile ovo lito, odmarale na pridblagdanskome suncu ...
... a pumpa je čekala teplija vrimena i ciku & viku dokle se vježba za natjecanja okolo nje ...
... ja san lagano odjaha put Zapadni Kaštili na mojoj Kobili Suzi (tm) ...
Zdravi i veseli bili!!!
Bolje da krepa selo, nego običaji ... davno je zborija neko puno pametniji od mene. I lipo se toga držat.
Staro kvizaško pravilo, još prije nego smo počeli igrat pub-kvizove, bilo je da onaj koji uzme novce na kvizu, pozove ostatak iz naše ekipe na večeru.
Prvi pick, davnih dana, je bila konoba "Nevera, koju je predložija Mrki, najiskusniji od nas po tome pitanju
I tako ... kad smo počeli igrat pub-kvizove, Užben'ku u "Azimuta" i u splitskome "Quasimodu", nismo se puno mislili kako službeno "krstit" ekipu. Nazvali smo se "Nevera" ... a stari Amerikanci bi rekli rest is history ... redali su se uspješni, i oni malo manje uspješni, nastupi po kvizovima (najčešće HRT produkcije, moliću lipo!) ... a svaki dobitak bi proslavili na istome mistu ka i na početku. U konobi "Nevera". Kako onda, tako i sad, kad san ja dobija neke pineze, našli smo se da tome nazdravimo ...
... ekipa vrlo heterogenog sastava, od golubića u punom sastavu ...
... svih boja, okusa i mirisa, od doktora nauka do profešuri u osnovnoj i srednoj skuli, od inžinjeri i sistemaca svake vele ... od bankara do obožavatelja brdskih trekkinga ... od elegantnih do onih malo ... recimo robusnijih ...
... ništa nas nije spriječilo da se, ka i današnja omladina, malo poigramo sa selfie-štapima ...
... i da guštamo u druženju koje slavi "vitezove uzaludnog znanja". Postojale su dvojbe oko autora ovem fraze, ja san je prvi put čuja od Marija Kovača, stare kvizaške kuke ... ali on mi je prizna da je autor čuvene rečenica ipak teta Maja Jurković, donedavna urednica svih kvizova na HRT-u, sada u zasluženoj mirovini.
Do iduće prilike, i nekog idućeg kviza ... Zdravi i veseli bili!!!
Nasluša san se i načita ovi godin hvalospjeva Adventu u Zagrebu, ali kako u današnje vrime više ne moreš nikome virovat, a pogotovo novinarima, valjalo se poć uvjerit u to sve osobno. Nismo sad tili za to trošit godišnji oli izostajat iz skule, pa se vikend nametnija ka logičan izbor. Zakonita radi, pa smo na kraju ostali samo Vinka i ja ... nju baš i nije tribalo posebno nagovarat
Obaša san sve moguće načine transporta. Kobila Suzi nima zimske gume, a i ja baš nisan vičan vožnji u zimskin uvjetima pa je osobno prometalo otpalo u prvome krugu.
U školi su nas učili da je željeznica najjeftiniji prevoz, ali kako smo mi u svemu, pa i tome "specijalci", to je ispalo deboto najskuplje, cca $EDAN$TO kun za mene i Vinku!!!
Traži dalje, i nakon mukotrpne potrage, odlučija san se za firmu "Clissa", povratna karta za mene i Vinku njanci četristo kun, da gren auton, potrošija bi deboto samo plina toliko!
Vajalo se uputit još za mraka, bus kreće iz Splita u pet uri, a nas je skupilo oko pet i kvarat na magistrali kod pumpe u Lušiću. Ukrcali smo se deboto zatvoreni očiju, i odkunjali (odspavali, za sjevernjake) još uru-dvi, taman da se razbudin i vidin kroz ponistru od busa Liku koja je baš ono lipo zabilila
Cesta je bila čista & prohodna, pa smo gori došli po planu, oko 10:00 ... kako nismo jemali baš puno vrimena (bus za nazad 18:00), krenili smo odma điravat. Aventski vijenac, gle čuda, spleten oko bunara na Manduševcu ...
Cili trg je vrvija božićnon dekoracijon ...
... znalo se nać, osin već miljardu puti viđenih motiva, i pokoji dašak originalnosti, ka ča je ovi Matoš od mahovine ...
Stidin se i sramin se, ali nikad u životu, a evo vatan brzo i činkvanta činkve, nisan se vozija zagrebačkon uspinjačon, pa je i to tribalo ispravit. Sad je bija mali red za uć, a kad smo se vratili odozgara, red je bija skroz do Ilice.
Doć gori, a ne slikat Grički top, oni ča opali u podne i poplaši sve zagrebačke golube, bila bi grijota ...
Ne znan je li i ovi auto, star stotinjak godin, samo božićna dekoracija ili zapravo điraje sa turistima po Gornjemu gradu ...
Tribalo je, naravno, najpri timbrat kartelu sa jednin gornjogradskin selfijen ...
Zanimljivi motivi, sa panoramon Zagreba u pozadini, bilo je izad svakoga kantuna ...
... a vajalo se slikat i sa pravin Matošen. Sve je bilo mokro pa nisan tija činit Vinku da sedne na klupu
Dalo se nać i poznatoga svita ... tetu Željku nije tribalo puno nagovarat da se slika sa Vinkicon ...
Kad smo se sašli uspinjačon odozgara, povirili smo malo i u tunel Grič, za kojega san čuja da je uređen u stilu Charlesa Dickensa, dr.Seussa i ostalih velikana dječjih priča ....
Skalali smo se opet malo doli, kupit ukućanima i prijatejima koju sitnicu, da san se i tija sakrit, od ovi naši paparazzi iz Mašograda ne bi moga uteć njanci na Sjeverni oli Južni pol
Photo: Ante Delić
Palo mi je napamet provjerit onu staru priču, koju forsiraju novinarčići koji se vjerovatno nisu makli dalje od Bundeka, da je piće na Stradunu priskupo. Iša san vidit iz prve ruke koliko je vruča čikolata sa šlagon na Cvjetnome, puno "jačoj" i "svjetski poznatoj" destinaciji od neš' ti tamo nekoga Dubrovnika. Eto van na slici doli, i još su jemali obraza napisat da manča (napojnica, za sjevernjake) nije uračunata u cijenu. "#$%& (biiiip!) (biiiip!)
Kasno san primjetija da san seja u caffe bar "Sinkopa" ... Mea Culpa!
Još smo malo prošetali oko trga, dovoljno da vidin ovi neobični tramvaj ...
... i da povirin malo do knjižare pokojnoga "Algoritma" (sada "Znanje") odma do hotela Dubrovnik ...
... di san, među ostalin, naša i tvrdo ukoričeno izdanje "Alana Forda". Mljac!!! ...
Oko ure smo se našli sa rodicon Nenon i njezinima, na obidu, priko puta Katedrale, u restoranu "Kapuciner".
Ne samo da je bila dobra spiza, nego i velike porcije.
Ajme ... jedva san izija!
Kad smo i to obavili, lagano smo se prošetali do Trga pa na Zrinjevac. Tribalo je već lagano put autobusnoga kolodvora. Zaboravija san napomenit, tramvaj i uspinjača su bili MUKTE.
Je li van sad jasno zašto je oni iz Pogane Vlake već godinama gradonačelnik metropole!? I bit će, vjerojatno, dokle ga god biologija ne sredi
Na Zrinjevac smo dospili u smiraj dana, taman kad su se počela palit svitla ...
Bilo je i ovod svega za vidit po štandovima ... baš zamišljan kako bi se proveja sličan štand u Splitu da prodaje balune za bor sa grbon Dinama
... a i ča bi splitski šahisti, pardon, taksisti jemali reč nam OVO:
Noge su se već počele pomalo bunit, daleko san priša dnevni prosjek odanja (cipelcug, za sjevernjake), pa san seja na stanicu u očekivanju šestice koja će nas odvest na autobusni kolodvor.
Dovoljno da potegnen još jednu sliku, za doviđenja zagrebačkome Adventu, makar za ovu godinu!
Krenili smo prema jugu, puni pozitivnih utisaka ... Gori smo jemali sriću da nije ništa padalo, zato su nas doli dočekali munje, gromovi i pristojan povodanj ...
Zdravi i veseli bili!!!
Žrnovnica, malo misto nadomak Splita, jema bogatu vatrogasnu tradiciju za naše podneblje.
Sedandeseti godin prošloga stolića, u istome valu kad je osnovano moje društvo, DVD Mladost, vatrogasni savez srednje Dalmacije je udrija fundamente (temelje, za sjevernjake) i DVD Žrnovnica, ča se zbilo krajen 1976. godine.
Počeli su ka i mi, teška sirotinja, uz pomoć lokalne zajednice, kako se to danas reče. Godine 1984. na posudbu od vatrogasne brigade dobili su prvo navalno vozilo, a malo posli i prvo ono baš svoje auto, tam 75, po planu vatrogasnoga saveza općine Split.
Par godin kasnije dobijedu prvo svoje navalno vozilo TAM 190-T-15, a ono svoje staro, ka u familiji roba koju si prirasta, gre mlajemu bratu, u DVD Muć. Tih godina su osnovali i svoju momčad maloga baluna koja je uspješno nastupala po lokalnim turnirima i spliskim ligama maloga baluna.
Početkom Domovinskog rata cijelo Društvo kao i pojedini članovi se aktivno uključuju u obranu Lijepe Naše, mora se priznat da nisu bili baš u zavidnome položaju jer su bili u sengviču između dvi vojne baze
Tijekom rata poginulo je šest članova društva, Nenad (pok. Frane) Marin, Igor (Ante) Roguljić, Frane (Marina) Mihanović, Joško (pok. Darka) Matković, Slaven (Frane) Cigić i Denis (Ivana) Jerković
Odmah nakon oslobađanja Knina, jedna cisterna Društva je ušla u grad pomagati kod sređivanja stanja.
Ka i sva dalmatinska vatrogasna društva, redovito uzimju učešća na natjecanjima, i pomažu u gašenju požara diljem Dalmacije, no ne zadržavaju se samo na osnovnoj vatrogasnoj djelatnosti.
Godine 2009. osnovana je klapa DVD-a Žrnovnica "Sveti Florijan", koja uspješno svojim nastupima po Lipoj Našoj i u inozemstvu pronosi slavu i ugled Društva i mista!
Tada su poduzeti i prvi koraci da se u neposrednoj blizini osnovne škole počne a gradnjom novog vatrogasnog doma, jer su staroga odavno prirasli.
Nekako u to doba su u Dalmaciju donili novotariju u vatrogasnim natjecanjima, natjecanje vatrogasnih grupa "Fire Combat", nakon ča su nastupili na takvome natjecanju u Rijeci. Dugo godina su njihove ekipe bile neprikosnovene na natjecanjima diljem zemlje.
Društvo održava dobre veze sa vatrogascima diljem zemlje, još 1984. su se bratimili sa DVD Začertje (Danas Sveti križ-Začertje) zatim sa DVD Bedekovčina i DVD Osijeg Gornji grad, sa kojima su danas, na svečanoj skupštini, potpisali povelju.
Dobri odnosi se održavaju sa vatrogascima i van naših granica, iz talijanskog gradića Iesa (50 km od Ancone)
Posebno mjesto u kolektivnoj memoriji Društva zauzimaju Dragutin Aljinović (1932. - 2002.), počasni doživotni predsjednik Društva, i Andrija Sinovčić (1947. - 2017.) predsjednik, u čiju čast i fire-combat natjecanje koje organizira DVD Žrnovnica nosi ime "Memorijal Andrije Sinovčića", koje se zadnjih nekoliko godina organizira na Rivi u Splitu. (Povijesni podaci, slobodno interpretirani, iz knjige "40 godina DVD Žrnovnica" , ISBN 978-953-95727-1-4)
Proslava 40 godišnjice se održala u OŠ Žrnovnica ... mali, ali lipo uređen prostor na ulazu ... u malome amfiteatru postavljene su dodatne stolice za uzvanike, koji su se počeli polako okupljat ...
Dokle su oni tako zauzimali svoja mmista, malo san stimava školski interijer ... ovo san sam vidija, stare upute o ponašanju kod požara koje je crta pokojni Tonči Kerum. Kad bi reka da je to oni ča je nacrta "Berekina", ovin posliratnin generacijan to opet ništa ne znači, ali bar bi me razumili oni sa viškon kilograma i manjkon kose, ka ča san i sam
A OVO mi je promaklo, jerbo je na malo visočijemu položaju ... zato mi je Filip napomenija ... ne znan ča bi za ovo reka, možda "nada umire posljednja"
Sad će me ko pitat "a koji Filip?" ... evo ovi sa slike, polovica službene delegacije DVD Mladost, to je ovi malo viši
Polako su zauzeli mistan ovi u prvin redovima ...
... pa je službeni dil programa moga počet. Pogodite iz tri puta koja je klapa pivala državnu i vatrogasnu himnu
... a nakon minute šutnje za sve umrle i poginule vatrogasce, predsjednik Milan je pozva predstavnike društava, ako jemadu ča za reč, da dođu za govornicu ...
Potom su se zaredali predstavnici društava, i onih iz daleka, ka i oni iz susjedstva ...
Ovi cipal dizelaš nije službeni predstavnik društva, ali toliko je već s nama ka predstavnik sponzora da ga već računamo za domaćega. Još samo da ga je nagovorit da obuče uniformu
Nakon predstavnika društava-gostiju, došli su na red i predstavnici lokalnih struktura, ka i viši predstavnici vatrogasne zajednice ...
... sa predsjednikon HVZ Anton Sanaderon ...
Nakon toga su viši civilni i vatrogasni dužnosnici podilili zaslužnin članovima priznanja za dugogodišnji rad u vatrogastvu, pa nas je Milan, predsjednik DVD Žrnovnica, sve pozva na domjenak u školskoj dvorani.
Uredno san se zafalija na pozivu, i odmaglija put Splita, da mogu gledat bar u kojemu kafiću drugo poluvrime jadranskoga derbija, koji to ime ne opravdaje već dugi pet godin
Nakon pet godin i pet prominjeni treneri, prvi put od davne 2012, godine, i zadnje utakmice koju je vodija Krasimir Balakov, opet smo pobjedili Rijeku. Ovi put ne na Kantridi nego na Rujevici.
Ko je reka da se mirakuli ne događadu
I ono, dok jednome ne omrkne drugome ne osvane, ne bi znali koji vratarski dijamant jemamo na rezervnojn klupi, da se Dante nije ozlijedija.
Njegovo misto na branki je uzeja Karlo Letica, koji od ove utakmice, skinutoga penala i par mrtvi šansi, minja prezime u KARLO VELIKI.
E, skoro san zaboravija, tukli smo sa dva jedan! I koliko je naš Karlo Veliki ispa heroj, toliko je njiov golman Prskalo, nomen est omen, uprska obadva gola
Jedva čekan novine ujutro za pročitat report sa utakmice. Amen!
... Užgali smo novopečenoga blogera Todorića, a na ramenu mu je sidija niki mali, zlobnici bi rekli da pari pljunuti Zdravko Marić 
... Poslin županijskoga vatrogasnoga natjecanja za djecu i mladež, stislo mi je gadno junačku desnicu. Dijagnoza: 
