... da ne zamirite, i ja san, davno, obaša cilu županiju, i šire, sa mlaznicon u ruci i brentačon na kostima, ma koliko mi šutjeli o tome ...
E, i zaboravija san napisat, član sam DVD "Mladost" čin san uspija nagovorit mater da mi se potpiše na pristupnicu, od 1977. godine.
Ne znan jesan li ovo učinija koji put okad pišen na blogu, ali parilo mi se danas, ovako na prvi balun, ka skroz dobra ideja!
Zaglumit malo novinarku NovaTV Ivanu Petrović, pa učinit malu retrospektivu ove godine, ča je sad na izmaku.
Naravno, po onome ča san na mome blogu zabilužija i koliko-toliko dokumentira, slikon i di kojon besidon
Prvi misec je počeja žestoko, sad mi to sve pari daleko daleko, dokle pišen ovi tekst deboto u kratke rukave, sad mi pari nezamislivo da je bilo mašur sniga na Malačkoj i da su ralice operirale za očistit cestu ...
Nisi se ni okrenija, eto nan mašogradske maškare. Bili smo vidoviti, ka i uvik ... Užgali smo novopečenoga blogera Todorića, a na ramenu mu je sidija niki mali, zlobnici bi rekli da pari pljunuti Zdravko Marić
Treći misec mi je poseban, makar zadnji petnajst godin ... Prvoga od marča nan je bračna godišnjica, Zakonitoj i meni. Ove godine smo prvi put išli kod meštra o kužine Soniboja, u restoran "Đir"
... i bome, nisan požalija, pa ću to nastojat prakticirat i ubuduće
I još san ništo učinija prvi put: kad san slava "Mašogadur" okolo po Hrvatskoj i Europi, zamolija san dotične konzumente naše godišnje maškarane tiskovine da zauzvrat pošalju bar jednu sliku di ga listaju ...
Peti misec je, kako i priliči proliću, bija ono baš pun utisak koji se rado spominjen na kraj godine ... od prvosvibanjskoga fažola na planinarskome domu ...
Šesti misec se spominjen izložbe u Podvorju, di je vridna ekipa "Vatrogasnoga vjesnika" izložila naslovnice spomenutog vatrogasnog časpopisa sa posebnin osvrton na kaštelanske vatrogasce ....
Osmi misec je parilo da se situacija malo smirila, ali oni veliki žuti su i dalje letali okolo po cili dan ... bar smo se u večernje ure mogli naguštat "Kaštelanskoga kulturnoga lita" i događanja koja pohode Kaštila samo u litnjin misecima
Ovi put san se uspija uputit do Vodica, na njihovo prvo fire-combat natjecanje, koje se, naravno, zove "Srce kornatsko" . čak san se, da ne poviruješ, uspija uspet na toranj ... da i odozgara potegnen koju sliku
Deveti misec nas je odveja, Vinkicu i mene, u Zagreb, na snimanje "Šifre" ...
Deseti misec neću tako lako zaboravit ... Poslin županijskoga vatrogasnoga natjecanja za djecu i mladež, stislo mi je gadno junačku desnicu. Dijagnoza: sindrom karpalnog tunela, bolnica, operacija, oporavak, dva miseca bolovanja ...
Jedanaesti misec mi se usika u memoriju jer san tek onda vidija ča san napravija na snimanju "Šifre", kad je napokon emitirana 19.11. "#$%&/ Copolla, vraga izija
Začas je stiga i dvanaesti misec ... Napunilo mi je glavu ovi godin o "Adventu u Zagrebu" pa san odlučija to provjerit iz prve ruke. Naravno, ništa bez moje Vinkice
Pomalo, bilo je u ovome misecu još događaji (eventa, za sjevernjake) vridni spomena. Kako je jedan davno reka, bolje da krepa selo nego običaji, tako san i ja nastavija jednu lipu tradiciju, da kad neko iz naše ekipe osvoji nešto na kvizu, povede ostatak društva na večeru. U konobu "Nevera", ofkors ...
Godina se bliži kraju, ali još nije kraj ovoga pregleda. Četrnaesti put, tvrdoglavi Zagor, ali ne oni iz Darkwooda nego iz Mašograda (točnije, sa Dragočeva!), organizira utrku kareti na balinjere "Mašokarić" koja je i ove godine uspila izvuć lipi broj Sućurani vanka da gledadu trku koja traje manje od deset minuti
I ča sad? A ono ča se spreman učinit već zadnji par godin, ali uvik se ispriči koji objektivni oli subjektivni razlog ...
Klape ispod ure
Ne znan ni sam, koliko se godin goji oti običaj, da klape, i to one neslužbene, reklo bi se sastavljene ad-hoc, zapivaju "ispod ure" na Pjaci, u Splitu. Naravno, a capella, bez struje, pojačali i svega onega ča zadnji godin i ne zaslužuje da se zove "klapskon pismon" ...
Ha, lakše je bilo reč nego učinit. Parking? Je, je, sritan san da san se parkira na željezničkoj stanici. Kad san se vraća po auto, ljudi su tamo čekali da ko izađe da se moredu parkirat
Ništa zato, bar san se prošeta istočnon obalon, uvatija galebe kako planduju na mirnome moru i čekadu da in ko baci bokunić ...
Kako san, gle čuda, doša na vrime, bilo je vrimena i za učinit đir po Rivi, kupit koju sitnicu na štandovima, ka ovu službenu čikaru (šolju, za sjevernjake) prvenstva u rukometu ...
... a ka svaki pravi čuvitar, makar i porijeklon , nisan moga odolit ovoj maloj sovici, punjenoj lavandon ...
Je li se samo meni učinilo, ali pari mi se da je cili grad ove godine posebno ukrašen, sve ča se moglo okitit dobilo je makar jedan mali sinjal ...
Kad san se napokon uspija dogegat do mista događaja, ispod ure, spozna san da su sve priče o nezapamćenoj gužvi živa istina, a ne samo rekla-kazala ...
... ali neka, uspija san nekako doć skoro pa blizu. Dovoljno da mogu lipo čut kako pivaju najlipši klapski glasovi Splita i Dalmacije (čuja san jednoga ča je doša iz Korčule da more zapivat ispod ure!)
Lip je ovo običaj, koji je privuka ne samo nas, običan svit, nego i sve moguće medije. Vidin gori visoko mikrofon ...
... a malo niže doli jednoga nasmijanoga Vedrana, ča ga je drža ...
Nije mi se dalo nosit veliki fotoaparat, stalak i ostale monade, pa san sni a sa mobilnin, sramin se i stidin se, i sa jednin Canon Ixus oldtimeron. Nadan se da san van i sa ovakovon, tehnički nesavršenon snimkon, uspija približit makar i mali djelić blagdanske atmosfere i ugođaja koji su se osjećali u zraku.
Parilo je ka da je barenko polak Splita sašlo na Rivu i na Pjacu. Vidija san neke ljude, i isčestita se sa njima, ča i nisan vidija godinama!!!
Uputija san se nazad priko Pjace, a i tamo je bilo miljardu svita. Čekala se nika ura (dvi pozapodne?) kad je triba past snig (živija umjetni snig!) i počet padat ovi baluni koji su visili vezani u zraku ...
Kažu, valjda, da je to ka ono dičja Nova Godina. Živili!!!
Zdravi i veseli bili, i želin van sve najbolje, a najviše zdravlja u Novome Litu!!!
A i zericu sriće bi dobro došlo!!!
Update: ST vatromet
Nikako se pameti naučit. Uputija san se, pun optimizma, u jedanajst uri u grad, misleć se negdi normalno parkirat, i lagano se uputit na Rivu, ili bar negdi di se more normalno vidit "The Vatromet".
Jedino ča san uspija, nakon po ure obalaženja po gradu, uvalit se na po ceste isprid željezničkoga/autobusnopga kolodvora, upalit sva četri žmigavca i kroz ponistru gledat vatromet.
Evo bar komadićak onoga ča san vidija ... i uspija snimit.
Ako Bog da zdravlja dogodine, triba krenit najkasnije u deset uri, parkirat se kod "Palače pravde" i onda lagano nanoge put RIve. Ako i to već nije kasno
... Užgali smo novopečenoga blogera Todorića, a na ramenu mu je sidija niki mali, zlobnici bi rekli da pari pljunuti Zdravko Marić 
... Poslin županijskoga vatrogasnoga natjecanja za djecu i mladež, stislo mi je gadno junačku desnicu. Dijagnoza: 
