Nisan se baš proslavija od zadnjega posta ... em san okasnija (baš čudno!) na zalazak sunca, em san se nada doć sutradan, u nedilju, na popravni. Kako da ne ... vrime je već u nedilju zagovnilo, uvečer je i poškropilo ... a i meni je moj organ za mirisanje ljubičica malo protapanja (procurio, za sjevernjake) 
Ponediljak san iša na posal, ali san do kraja radnoga vrimena potrošija rolu papira za brisat ruke. Ali ne na ruke  nego za moju drau surlu ... napunija san koš do vrja! Utorak san već jema i fibru ... papirnate maramice su i dalje kurile. Srića da i uvik jema u kući, koliko nas je, uvik je neko prilađen ...
Tako san počeja fazu „Jeremija“ ... fibra je nakon drugoga dana pala, ali i dalje kašljen ka iskusni pušač ... nima druge, u doktora, pa vadit krv. Oduševija san se kad me je zvala, kad je stiga nalaz, da moran pit antibiotike
Jedva san dočeka da se situacija malo normalizira, Lipo vrime vanka ... grrrrr ... a ja moran stat u kući!
Subotu ujutro, kad je malo popustilo, opet san se uputija malo napunit baterije na Mašogradsku Rivu. Tamo bar nikad nije dosadno ... Uvik moreš vidit one koji radu, bez obzira na vrime ...
... i one koji samo gledadu iz sjene ...
Roman, Mali Roman
... kako bi koga uvatili zajebavat ili učinili koji škandal 
Kako je vrime i dalje bilo lipo, odlučili smo se učinit oni popravni od prošle nedilje, koji nan nije uspija iz više razloga ... Poć na Malačku, i popet se do Križa.
Ovi put smo krenili na vrime ... a i Vinka je morala skupljat biljke & biljčice za prirodu, pa is lipit na papir. To se u moje vrime zvalo herbarij, kako se sad zove, ne znan ... ča ti ga znači na vrime doć, ovi put je izašla lipa panorama Kaštili ...
... a uspija san slikat i kraj Mrdujske regate ...
Turistima se, kako je nikidan pisalo u „Slobodnoj“, ne da poć doma, pa još uvik dolazidu u valovima ... u dane vikenda je kaštelansko nebo puno avioni ...
... a i zračna luka u Resniku je još uvik pristojno popunjena. Iako se vidi, po cestama, ulicama, plažama, da se ovogodišnja turistička plima lagano povlači ...
I za kraj, kako je reka jedan moj radni kolega da junačko srce nije moglo izdržat ... da san sve od sebe da u smiraj dana potegnen i koju sliku moga Mašograda iz ovega kantuna ... Naša san dobar oslonac, inkunja se, ukopa ka lovački pas ...
I evo slike, kakva je - takva je, moje malo misto su jednon crikvon i dva kampanela, smišteno između dvi tvornice čikolate sa zapada i istoka. A vidi se malo dalje i Mala Venecija, nekadašnji biser Kaštelanskoga zaljeva. Skoro iz kantuna, šoto voće, viri Barbarinac, otok ljubavi, kojega u novije vrime svojataju Sućurani, Vranjičani i bar još tri zainteresirane strane ... Nije vrag da su šoto naftu našli
Jedva san uzaša gori do križa, zaškarpunija san se, para mi je skoro na uši izalazila. Ajde, nizdol je bilo zericu lakše ... pa svratit u planinarski dom malo se okripit. Kad nas je gazda Marko vidija, odma nosi tri nessice od čikolate. Jema dobro pamćenje 
Kad smo stigli doma, od gušta san pogleda Hajduka. Ovancala je bidna Cibalija ... šest i jedan. Nisan se moga sitit kad je Hajduk u prvenstvu da šest goli ... onda su mi ovi malo mlaji i sa žveltijin možđanima obnovili sjećanja. Prije par godin je Hajduk Zadra tuka 6:0.
Kako se sudbina zna poigrat sa ljudima (karma is a bitch, za sjevernjake) ... na toj utakmici je za Zadar branija isti golman koji je sad branija za Cibaliju. Jbg!
Poslin svega toga, tribalo se polako pripremit i za nedilju, posebice za nediljni ručak. Odavna nisan činija palačinke, pa san se na kraju dana toga uvatija ...
Palačinkius Nutellicus Vulgaris
Zdravi i veseli bili!!! 
|
