Najluđi grad na svitu. I šire, kako bi reka Duje iz Veloga mista, jedna od mnogobrojnih, ako ne i najmaetralnija inkarnacija glumačke veličine Mustafe Nadarevića. Za kojega ja pokojni Ive Marjanović, savjetnik za spli'ski govor kod snimanja „Veloga Mista“, reka kako bi se bija zakleja, dok nije čuja Mustafu, kako „po spli'sku“ ne more govorit oni ko se nije rodija na širemu teritoriju Dioklecijanove vikendice.
Baštardani (mješani, za sjevernjake) autorski dvojac Ivica Ivanišević, ka zakleti domorodac „kojemu je sigurno neki čukun-čukudida bija Dioklecijan glavom i bradom“ (Dežulović) i Renato Baretić Barni, dotepenec/furešti/whatever ... autohtoni Purger koji se priselija u Split i pustija ovod dublje žile nego neki koji su se nominalno ovde rodili, ali in je srce unatoč tome ostalo negdi u bližoj ili daljoj okolici Grada, nekima čak i priko „meke“ granice.
Nikad mi nije padalo napamet dilit ili prosuđivat ljude po tome, ali samo navodim činjenice koje još dodatno dižu cijenu ovoj knjizi.
Renata još i osobno poznajem iz pub-kvizova u „Quasimodu“, pa san ga nazva za pokušaj rezervacije mista u kavani „Belvija“, na što se on samo slatko nasmija i reka da je to čisti SF. Dobro ispripadan njegovon reakcijon, uputija san se par sati prije (promocija je bila u 22:00) i doša na misto događaja prije osan uri. Naravno, nije bilo nikoga osin konobari. Pokušaj dodatne šetnje po Splitu je brzo završija jer je lagani burin prilično efikasno ulazija u kosti ... kad san se vratija nazad, Barni je već bija tamo, pa mu je moj dolazak izmamija osmjeh i pitanje „Di ti je šator?“ jer san reka da ću logorovat isprid da uvatin misto.
Lagano san pijucka vruču čikolatu, da se malo ugrijen, i gricka nešto da mi prođe vrime .... kavana se lagano počela punit. Barni je ima prav: oni natpisi na stolovima „rezervirano“ i nisu baš puno vridili ... čovik se naučija, u Splitu svi dolazu u zadnji momenat, pa ako oćeš uvatit negdi misto, samo dojdi malo ranije 
Na kraju su sidili i po podu, ka neki od aktera spomenutih u knjizi ...
Damir Duplančić, autor „Izgubljene generacije“
Početak same promocije, koja to i nije u pravome smislu riči, počeja je barba Pero, kapo od Pričigina, kojemu je Barni ujedno umjetnički direktor. Kako je reka, tako su ga na TV naučili, pa je počeja najavu iz drugoga plana ...
... sami autori nisu pono govorili, prepustili su rič „natuknicama“ (ženskog roda) i „natukcima“ (muškog roda) novog pojma iskovanoga na licu mista, u ime rodne ravnopravnosti, ča je nazočna publika u kavani „Bellevue“, punoj ka šipak, prihvatila aklamacijon. Tako je već spomenuti Duple spominja Firule, koje su po njegovome mišljenju nedovoljno zastupljene u knjizi. Tek se onda vidilo koliko je pametan potez ona dva farabuta od autori bija, ča su ostavili još par prazni stranica da svako u svoj primjerak nadopiše ono ča misli da nedostaje 
Marinko Biškić, alias „von Biskich“, stari splitski panker iz doba osandeseti je danas uvaženi biznismen koji je utemeljio brand „Nadalina“ za proizvodnju začina& čikolate i mislin jedini muzičar koji je toliko infišan (opsjednut, za sjevernjake) u čikolatu da je od nje napravija singlicu, gramofonsku ploču, koja ZAPRAVO svira! E, oti Biškić je spomenija iz „onega doba“ oni stari brod koji je bija usidren na rivi i bija je ka restoran, niko vrime čak i disko ...
Marinko Biškić
Najintrigantniji dodatak sadržaju knjige koji „sigurno ide u dvadeset i sedmo prošireno i dopunjeno izdanje“ je inzistiranje da se u ovaj abecedarij uvrsti i slovo „NJ“. Nakon kolektivnih upitnika koji su se pojavili kod nazočnog pučanstva, iznija je pojam NJAFA, kojeg je, po narodnoj predaji, autor pokojni Čičo Senjanović, a označava stanje svijesti negdi između FJAKE i KLINIČKE SMRTI, znači još više stanje od FJAKE, koje je po dosadašnjin tumačenjima bija skoro pa čisti „zen“.
Boris Dežulović
Dalje su redon govorili Dino Rađa, kojemu je smetalo ča se nije u libar uvrstija i doček „Jugoplastike“, kad su prvi put osvojili prvenstvo Evrope, pa nan je to evocira sa par uspomena iz prve ruke ...
Dino Rađa
... a svoji par besida je reka i Feđa Klarić, oni ča je izabra sve ove slike koje su išle ka ilustracija u libru, od naslovnice sa Oliveron na Rivi pa dalje ... sa posebnin osvrton na Smoju i njegove šarade tijekon snimanje Veloga mista ...
Feđa Klarić
... Ante Tomić je obrazložija pojam popodnevnoga odmora tzv. „pižolot“ i pokaza da je, uz dužno štovanje, ipak puno, puno bolji pisac nego govornik ...
Ante Tomić i, u pozadini, Vinko Bajrović Capo
Uglavnom, atmosfera je bila odlična, svi smo se dobro zabavljali, a bilo je, mora se priznat, prilično šarolikog društva, od mladosti ...
... do gospođa u najboljim godinama ...
Bilo je i dosta ekipe koju poznajem sa drugih splitskih događanja, ka ova ekipa sa pub-kviza u „Quasimoda“ ...
Malo više od uru vrimena je prošlo dok si se okrenija, da citiran Duplu, kojega je nikor usput pita da je li mu bilo tlaka koliko je trajalo. Odgovor je bija:
- Kako će mi bit tlaka, kad san među normalnin sviton!
Ono „normalno“ je pojam sa kojim bi se i ja složija. Cili događaj (event, za sjevernjake) je bija prožet sa jednon umjerenon dozon nostalgije (zli jezici bi dodali ovome i jedan četveroslovni prefiks koji počinje sa „j“), a i ekipa koja je nazočila je ipak bila većinom mojih godina, znači kraj prvoga i početak drugoga poluvrimena životne utakmice.
Meni je bilo lipo, knjiga mi se toliko svidila da se nisan moga fermat kad san se uvatija čitat, a koliko će se svidit nekome drugome, rekla bi naša Nadalina iz Mašograda: ... a svu ću je izgratat
Sigurno će svak jemat čako dodat, a bome i oduzet, knjizi, ali autori su se odma ogradili da je ovo prvenstveno AUTORSKI a ne LEKSIKOGRAFSKI rad, pa sebi dopuštaju slobodu da neke stvari naglase malo više, a neke malo manje. Po mome mišljenju, ako privižitamo cilu abecedu, najviše će se lomit koplja oko slova „T“ (pogledaj ono o prefiksu u prethodnoj zagradi) ... a Bože moj, nismo svi isti 
Kako je sve ipak brzo završilo, zaprišija san zamolit autore za posvetu, ka i par „natukaca“ za autogram ...
... kako za sebe, tako i za Zlato mamino da jema sa čin gasit nostalgiju na dalekin morima dokle navigaje.
Ekipa me je zamolila za koju sliku sa nekon od nazočnih faca ...
Čudan je ovo grad, kako su rekli autori, u cilome svitu bi jednoga grdelina ka ča je Oliver zvali „The Voice“, a u nas je samo „Čoro“.
Bilo kako bilo, odma san se zapisa za novo dopunjeno i prošireno izdanje 
Lagano, puna srca, uputija san se puston Marmontovon ...
... do parkinga di me je čekala moja vjerna Kobila Suzi (TM) sa kojon san lagano odjaha u Zapadna Kaštila. Sutra je novi dan ...
Update: Pomrčina Sunca, djelomična doduše ...
Odlučija san ništa ne prepustit slučaju, i pripremit se kako triba ... Nikako nać pravi filter, u butigi su mi rekli da jemadu samo niki ča spušta par blendi. ča će mi to, ne gren na Kupres slikavat!
Nasluša san se svakakovi savjeti, te gledat kroz CD, čak i kroz dupli, da ne moran ni stavit filter. Taman posla, kad čovik očori oid gledanja u Sunce, di ne bi makinja. Fala na savjetu
Na kraju san za petnajst kun kupija samo caklo od maske za varenje. Hm! Upitnik, i to veliki, mi je visija naviše glave. Kako to učvrstit na objektiv, nakon velikoga bubanja glavon o zid, uspija san, makar se na kraju pokazalo djelomično ...
Oni ko se nasmije na ovu konstrukciju od laštrika i onoga armiranoga selotejpa (duck-tape, za sjevernjake) neka predloži ča bolje. Već san reka da mi je ovo prvi put ča radin ovako nešto.
Da je Grunf pravi lik, a ne samo nacrtani junak, bija bi ponosan na ovo ča san inžinja. Dunkve, montira san stativ, pričvrstija ovi improvizirani filter na teleobjektiv i usmjerija se na Sunce. Klik! Ništa. Ajme.
Malo je reč da me je oblija mrtvi znoj ... a tek san dvi rate uplatija za aparat, svakakove monade su mi prošle kroz glavu 
Tek tamo pri kraju, palo mi je napamet da vidin da nije, kojin slučajen, baterija cicikrepnila. Ionako mi se to događa priko mire u zanje vrime ...
Koliki mi je kamen pa sa srca kad je sve proradilo sa punon baterijon, odma mi je nateka palac prst na nozi
Kroz tražilo je izgledalo sve lipo da ne more bolje, zumira, izoštrija (ručno, kako su mi rekli pametniji od mene!)
A na slici ka da gledan kroz očale Mladena Grdovića: Uduplo!
Jedno Sunce kojemu fali feta (kriška, za sjevernjake) i još jedno zamućeno, to isto. Mora bit da je tribalo kako diktovat spoj između cakla i samoga objektiva jer se probila zraka svitla i učinila odsjaj.
Evo kako to izgleda, kako bi se reklo, prvi se mačiči učidu plivat ...
Drugi put će, valjda, bit bolje
Dovidova, do iduće pomrčine, zdravi i veseli bili! 
|
