Ili za one koji preferiraju arapske brojke, bila je to 1979. godina. Prijelomna, kako volidu reč naši političari, bivši, sadašnji, a okladija bi se da će i budućima to bit poštapalica.
Za mandrile (naziv “od dragosti” za izumrlu vrstu Splićani o’ kolina) to je bila godina MIS-a oliti Mediteranski igara, opskurne priredbe upitne kvalitete koja je lokalnim šerifima poslužila da malo dotjeraju infrastrukturu, nešto ka Univerzijada 87 za Purger Vakuf i, naravno, Olimpijada u Sarajevu 1984.
Mi, tadašnji šesnaestogodišnjaci, jemali smo onda puno važnije probleme na pameti: izabrat školu! Kako smo se usrićili sa “Experimentom Šuvar”, tada smo završavali drugi razred te ka ono usmjerene srednje škole i bilo je vrime za birat školu di ćemo nastavit obrazovanje. Dobro, nije baš svak moga birat, ali ja jesan, zahvaljujući bodovima ča san ih nazoba tokon 8+2 godišnjega školovanja, odličan uspjeh, takmičenja itd. Tija san bit informatičar i gotovo! Howgh!
Kako je onda već spomenuti ministar obrazovanja Stipan “udunija” gimnazije, zvanje “informatičar” je jedino mirisalo na kompjutere, nadolazeću tehnologiju i ostalo, a u biti to je bila matematička gimnazija koja bi ti udrila dobre fundamente (temelje, za sjevernjake).
To me je od svega najviše privlačilo, i nisan tija čut da dan molbu na koje drugo misto. Nakon duge rasprave doma, pok. Dine me je odveja u tehničku školu, di san da dokumente (kopije) za zanimanje elektroničar.
Naravno da san bija primljen na oba mista, i kad san odusta od elektroničari, dolazi mi jedan prijatelj iz proteklog školovanja, ljubi me, grli ... a ča je sad? A zafaljije mi ča san jedini odusta od elektroničari, pa je on upa unutra jer je bija prvi ispod crte.
Naoko preopširan uvod za početak školovanja, ali napisa san van već da je to bilo prijelomno razdoblje i samin tim teško opisivo u dvi prostoproširene rečenice.
Naravno da ću reč čemu ovakovi uvod ... radi jednoga jučerašnjega događaja ča me je i brez vremeplova vratija u doba kad je Oliver piva o Splitu kako je “Cvit Mediterana” ...
Reka san van več da san u informatičare tija najviše radi kompjuteri, ali tamo je toga bilo najmanje. Apple II je bija zakon, priko bare, naravno. IBM PC još nije ni postoja, samo veliki "mainframe" strojevi i mali glupi terminali, u školi smo lupali dvi fizike i četri vrste matematike, a kompjuter su nan crtali na tabli ...
Vjerojatno bi se na tome priča i završila, da tu ne upada njen glavni junak. Ili bolje da rečen junakinja. I dan danas se sićan njezinoga uleta u razred: "Djeco, ja van se zoven Antica Lovrić i predavaću vam informat’ku!". Friško žena došla sa fakulteta, informatika ka predmet je još svima bija teška apstrakcija, malo je grubo reč da je bilo nas par u razredu ča smo se sigurno duže bavili informatikon od nje, tako da smo bili prilično skeptični kad je ona došla, ali to nije dugo potrajalo. Mislin, naša skeptičnost  ...
Sa današnje točke gledišta prva asocijacija na prof. Anticu bi bila ŽENA ZMAJ! Pri tom, molin lipo, mislin najviše na njezine profesionalne sposobnosti. Bila je dovoljno mudra (lukava?) da nas par koji smo ništo znali malo zaposli da prenesemo ostaloj ekipi naše znanje kroz periodička tematska predavanja, a i ona nije gubila vrime nego je vridno učila i savladavala jaz između nadolazeće informatičke lavine i svog i našeg trenutnog znanja, pa je kasnije i informatičke libre pisala o PASCAL-u i sličnim temama.
Uz to, ča je posebno potribno naglasit, jemala je i dobre organizacijske sposobnosti, jer je dovukla u školu prvu Jabuku, mislin da je bila oznake Apple II c, sa monitoron i disketnon jedinicon, makinju koju smo mi, kad je napokon stigla, gledali sa strahopoštovanjen. Kasnije je, čuja san, kumovala i kompletnoj jabukolikoj informatičkoj učionici.
Na moju veliku žalost, “Jabuka” je stigla tek na kraj četvrtoga razreda, a kako san ja onda bija oslobođen mature, škola mi je bila već završila 
Triban li napomenit da san odija u skulu još misec dan, neka nisan triba, sve dok pok. Drago Aljinović, podvornik, nije zadnji put zatvorija vrata prije litnjih praznika. samo da se mogu "igrat na kompjuteru" kako su govorili tadašnji informatički laici.
Nikidan san vidija na Facebooku ime “Antica Lovrić”. Čisto iz znatiželje, posla san pozdravnu poruku, jer nisan moga virovat da je moja bivša profesorica, vjerojatno sada u mirovini, još uvik aktivna i na društvenim mrežama. Naravno da san bija ugodno iznenađen odgovorom, dapače našli smo se jučer na kavi kod “bele zgrade” (zgrada Gradske uprave Kaštela u Kaštel Sućurcu, izvadak iz transkripta pilota tijekom napada 1991. g.) i malo razmijenili dojmove i sjećanja. Suvišno je napominjat da je od mene dobila svoj primjerak libra “Nima meni do Vinke ... i do moga Mašograda”.
Još je uvik itekako aktivna, neka je u mirovini. Bila je dugo vrimena ravnateljica MIOC-a, kako se zvala naša škola nakon konačnog kraha “šuvarije”, pa je bila u Ekonomskoj školi do mirovine. Sad lipo ona i suprug guštaju u Miljevcima, na friškoj ariji, dica u Zagrebu i Splitu. A i dan danas, žvelta kakvu je svi mi poznajemo, vodi inicijativu za osnivanje informatičkog muzeja u Splitu. Bilo jon je drago kad je čula da smo mi sa FESB-a neć napravili nešto slično ... Naravno da ću pomoć koliko mogu, a apeliram i na sve ostale moje vršnjak/e/inje, računalne dinosaure ka ča san i sam, da daju ruke i pošalju svoja sjećanja, opservacije i ako je priteka koji komad hardvera iz toga doba a da ga nisu izile gagrice 
S gušton smo se prisjetili proteklih dana i godina, naročito mi se usiklo u pamćenje doba kad je bila ravnateljica, još u staroj zgradi, a moje Zlato Mamino polaga maturu. Nakon paklenih 48 sati priprema njegovog maturskog rada (uvik priša & panika!) odveja san ga u uniformi na obranu istog, i reka da ćemo sutra skupa izać u novine ako slučajno padne ispit. On u šonetama, a ja u Kroniku 92 
Posebno mi je u pameti ona scena, čekan isprid zbornice rezultat, a prof. Antica izlazi vani, maše sa maturalnim radom ud Zlata maminoga i kaže: Odličan, pet!
Rastali smo se uz pozdrave i želje za ponovnim susretom ... uz moje napomenu da pozdravi i ostale profesore iz onoga doba, posebno prof. Anku Jadrijević, profesoricu iz fizike, koja je bila meni, a kasnije i Zlatu Maminome razrednik.
Zdravi i veseli bili! 
|
... moji je oni 33%. 
