... da ne zamirite, i ja san, davno, obaša cilu županiju, i šire, sa mlaznicon u ruci i brentačon na kostima, ma koliko mi šutjeli o tome ...
E, i zaboravija san napisat, član sam DVD "Mladost" čin san uspija nagovorit mater da mi se potpiše na pristupnicu, od 1977. godine.
Kad mi je Vinka na treningu rekla da je iduće judo natjecanje u maloj dvorani na Gripe, tri san puta provjerija je li to ona mala dvorana u sklopu one velike na Gripan, ili ONA, jedna i jedina, Jugoplastikina dvorana.
Moje nade su se pokazale točnima. Posli puno godin san se veselija odlasku u hram EU košarke, u matičnu dvoranu kluba koji je i službeno proglašen najbojin klubon dvadesetoga stolića.
Mirakuli se događaju, tako i to da mi krenemo i prispijemo na vrime. Kad rečen MI, onda ovi put stvarno mislin na cilu tročlanu postavu familije Garbin. Zakonita je, fala na pitanju, opet nezaposlena. tehnički, na slobodnin je danima do kraja miseca, ali jon je šefica jasno i glasno rekla, priko telefona, da more do kraja nedilje doć skupit radnu knjižicu, jerbo neće produžit ugovor.
Nije svako zlo ni za zlo, bar moremo ovako prošetat svi skupa.
Proradile su stare navike, sićanja na utakmice ... pa san se, po starome dobrome običaju, parkira izad zgrade od „Eurokrema“. Oni malo stariji znadu di je to, a mlađi ni ne znaju ča je „Eurokrem“ pa se neću njanci trudit objasnit. Najboje je to da moreš u par minuti doć do dvorane, i ča je najvažnije, uvik bi bilo mista, i kad bi bija najveći derbi domaće ili euro lige, pa di neće sad
Zakonitoj je proradija crv sumnje da će sad jemat puno odit do dvorane, ali san odlučno uklonija svaku sumnju uz glasno „Samo ajdete za menon!“
Naravno, sitija san se one stare, onda još zemljane staze, sa južne strane Higijenskoga zavoda. Malo je reč da san osta zapanjen. I iznenađen, pozitivno, ofkors, sa uređenjen ciloga zida sjeverno od igrališta za balote.
Srića da san se sitija zabilužit i ovu ritku nedilju da su mi nji dvi skupa ...
Staza ka staza, još je ona ista, i kamenje ča je na njoj se izlizalo od navijački hordi koje su tot znale prolazit, za ne obalazit cile Gripe. Fala na pitanju, nije ni betonirana ni asfaltirana ...
Ne da smo uranili, nego smo i pretjerali. Zli jezici bi rekli da se organizacija baš i nije proslavila. Dunkve, bilo je vrimena za guštat još malo na suncu isprid dvorane ...
... iako to po garderobi natjecatelja možda nije vidljivo iz prve, ali virujte mi na rič da mi u ta doba dana, nedilja u 10:30, uopće nije bilo zima, dapače
Evo, da ne mislite da san jedini roditelj ča je bija u kratke rukave ...
Uz već spomenute hvalospjeve organizaciji, primistili smo se unutra. Moran se pofalit da san prvi put na Gripe sidija u svečanu ložu ...
Sjećanja sama naviru ... sićan se da smo sidili mi, ekipa iz Mašograda, poviše ovega koša na jednome od bezbroj derbija sa Cibosima. Pok. Didović je, grintav radi odluke suca koji je, gle čuda, potiza za nji, potega bananon Acu Muškića, i promašija ga je za cencu.
Još dalje, još prije, u istoj ovoj dvorani .... tijekon moje kratke i burne karijere košarkaša ondašnjega sučuraškoga „Partizana“, trener nan je bija Pope. Ne Marin Pivač, nego njegov sin. Igramo kontra ondašnji juniori Jugoplastike, generacija Sobina, Burića ... gubimo cca pedeset razlike, tri i po gledaoca u dvorani, a naš trener Pope skače sa klupe, gestikulira, viče ... deboto bacija pinu na usta.
Došla je jedna od čistačica povirit ko to galami i kad ga je vidila, samo je rekla „Vidi Lečića!“ i išla za svojin poslon ...
Molajmo mi sad košarku, ovod smo radi juda. Trener Joke in je da zadnje upute i posla dicu da se zagrijajedu ...
... a kako je potrajalo malo dokle su došli na red, dicu je više štufalo trčat okolo, pa su malo ubili oko ...
... ili su samo seli na tatami odmorit ...
Niki su i ožednili dokle su došli na red za natjecanje ...
Kad gledan ovako dugo zagrijavanje, opet me puklo na košarku ... sićan se jedne juniorske utakmice doma, u Mašogradu, vodija nas je pok. Mate Bonacin, posla je Buiša na zagrijavanje i zaboravija na njega. Kad ga se sitija, gleda di je, a ono Buiš sidi na radijatoru. Da se zagrije!
Mi smo, ka prateća ekipa, jednin okon gledali ča nan činidu dica, a drugin okon borbe koje su bile prije naši. Oštrome oku mama i tata navijači nije moga promaknit ovi mali dalji rođak Jackiea Chena, ča je ovome cilomen natjecanju dalo i mali međunarodni štih
Ne triba ni spominjat da je mali Chen u svojoj kategoriji sve potaraca. Genetika je đavlija stvar
Napokon ... došli su i naši na red. I kako je bilo?
A promjenjivo oblačno ... sa štiton, na njemu, a bogami i brez njega ... evo van za povirit samo ovu kratku borbu ...
... jednoga maloga ča mu je mater ovod punila koš. I opet, ka i kod onoga maloga od angriza (riže, za sjevernjake), ka i sto jedan put do sad, pokazalo se da ne moreš kontra genetike!
Roko je donija medalju doma, moja Vinka nije, ali će sigurno drugi put bit bolje. Najbitnije je da smo se svi mi, i dica i roditelji, u ovo nediljno jutro dobro proveli.
Zdravi i veseli bili!
