... da ne zamirite, i ja san, davno, obaša cilu županiju, i šire, sa mlaznicon u ruci i brentačon na kostima, ma koliko mi šutjeli o tome ...
E, i zaboravija san napisat, član sam DVD "Mladost" čin san uspija nagovorit mater da mi se potpiše na pristupnicu, od 1977. godine.
Nisan uvatija crtu, nisan se pripa, nisan se povuka, nisan skupija sve svoje krpice. I ne ostavljan se pisanja bloga, iako san malo proridija svoje pisanje. Samo san potega crtu. Nakon deboto pet stotin postova, nekih čisto osobnih, a nekih bome i zanimljivi svekolikome pučanstvu, potega san crtu. Sudace je osvira poluvrime, sudačka nadoknada je potrajala dva miseca. Od Nove Godine, do prošloga ponediljka.
Doktor mi je vratija pješačku i vozačku dozvolu još prošlu šetemanu (tjedan, za sjevernjake), a danas mi završaje prva ovogodišnja uredna redovna radna sedmica. Potrajalo je, priko mire ... i najteže od svega mi je palo ča san bija ka u kućnome pritvoru. Radijus kretanja ka u hokejaškoga golmana, soba, tinel i banj. A u tečicu su mi nosili jist. Da ne spominjen ča je cila familija vodila Vinku u skulu i na trening, a mene mali Ante po likarima. I kad mi je ocu bija sprovod, na žalovanju san sidija, sa ščulon i zamotane noge ...
Cilu onu dežgraciju sa snigon san gleda na televiziji i kroz ponistru. Nije svako zlo ni za zlo, nikad nisan ni bija zimski tip
Ali, kako to obično bude, kad čovik jema tako OGROMAN višak slobodnoga vrimena, nastoji ga pametno i potrošit. Evo, ne pišen ni ja blog od jučer. Prvi post je bija 10. 07. 2004. par miseci nakon ča se moja Prinčipessa rodila, koliko je tribalo mojoj prijateljici Paoli da me nagovori da pišen blog. Kako se kasnije pokazalo, kumnovala je i samome nazivu libra. Na oni dan kad se Vinka rodila, na radiju mi je molala ovu pismu:
Grupa «Metak» : Miss Levi's, sa karakterističnin refrenon «nima meni do Vinke, nosi plave rebatinke». Nakon privikavanja na nove tehnologije, počeja san pomalo drobit najnovije doživljaje novopečenoga tate četrdesetogodišnjaka. Pun entuzijazma. vridno san bilježija sve doživljaje. Nekako u to doba mi je mater piribotunala da ja i ne moran odit u Crikvu, jerbo se ispovidan na Internetu.
Polako, uz daljnje praćenje odrastanja moje male šefice, polako san počeja bilježit i vlastite doživljaje, i naravno, dogodovštine u našemu malome istu, da ne rečen Mašogradu. Došlo je već bilo do toga da ljudi bižidu kad me vidu sa fotoaparaton, jer nikad nisu sigurni di ćedu završit, u Mašogadur, na blog, oli na naš, kasnije pokrenut, portal Sucurac.info.
Redovito san, koliko su mi obaveze i zdravlje dopuštali, pratija događanja sa DVD Mladost, okolo maškar i inače, sve ča bi se zanimljivo u selu dogodilo a da bi moga napisat koju besidu i meknit dvi-tri slike. Uza sve to, povremeno bi me pucali flešbekovi, pa bi izletija koji post po sićanju, di bi mi puno pomoga kum @pechina sa svojin slonovskin pamćenjen, nakon kreativne karbe (svađe, za sjevernjake) dok bi on i ja uskladili svoje sjećanje.
Nastoja san i određene godišnjice i davne događaje obilježit, prikazat i približit današnjoj playstation-generaciji. Od skoro, na početku spomenuti, pet stotin postova i napisani članaka, posli mali milijun fotografija, video zapisi, crteži i pokoje karikature, nastalo je ovo ča će, uz malo sriće, pomoć dobri ljudi i sponzora, ugledat svitlo dana ka mali libar (knjiga, za sjevernjake).
U koju je stalo stotinjak izabrani tekstov. Prilagođeni pisanome mediju, sa malo smanjenin brojem slik, da ne bi od ovega svega ispala slikovnica. Prema tome, mora san donekle i tekst prominit, a videjo, je li ne bi ni moga meknit. Ma isto san, na neki način, makar prova pomirit dva, naoko nespojiva, medija. Kvaka 22 se zove: QR kod.
Link na svaki post, kodiran u QR kod, nalazi se u gornjemu oli donjemu kantuniću, na početku svakoga posta. Danas svaka mona (ženski spolni organ, ka karakterni pojam, sa sjevernjake) jema mobitel-pametnjaković. Meknete u njega mali programčić, koji priko kamere skenira rečene kockice u kantunu, i odma vas pribaci na adresu koja je zapisana u linku. Prijednostavno, čak i za plavuše i druge netehnički nastrojene konzumente raznoraznih internetskih sadržaja.
Ča krpe ča konca, izašlo je otprilike 200 stranic, čekan da mi štampadur Ivica Antunović učine troškovnik, Nikolu Listeša ću pitat za savjet glede organizacije same promocije, a i malome Peškovome san izložija svoje namjere glede pivanja klape Podvorje.
Još jedino misto održavanja ... nisan još načisto. Prema dobro obavještenin izvorima, Podvorje je, napokon, stavljeno u funkciju, ekipa iz Vlastitoga pogona ga čisti i pituraje i tako bi zaokružija cilu priču. Da se u Mašogradu knjiga štampa, da se u Podvorju učine promocija i da piva sućuračka klapa «Podvorje».
Kako san več napisa ... ovo je poluvrime! Ljudski se nadat. Da će nan bit bolje, da nan nečedu više OVOLIKO kanaderi zunzit poviše glave ...
foto: @zoja
... i da će se napokon riješit neke višegodišnje dileme, kojima se neki ljudi, bez potribe, opterećuju ...
Utakmica se nastavlja i dalje, samo da me zdravlje posluži, za sve ostalo ćemo lako.
Pa naše malo misto more spokojno, svaku večer, utonit u san ...
