A pari mi se da je bilo jučer, kad san pominija svoj bračni status ... u fotofinišu prije četrdesete godine, subota prije pokladnoga utorka ...
... a kad bi kojin slučajen i tija zaboravit, nima šanse, svaki put kad vidin bilo koga od akteri ove maškarane slike, umren od smija i napravin jedan brzi refresh memorije. Maškare i moje vinčanje u isti dan, do nedilju dan ranije san sprema Mašogadur, na opće zadovoljstvo i ushićenje mojih ukućana. Još da se nije dogodila dižgracija, kad je Zakonitoj na sam dan vinčanja umra ujac ... ča smo sve bili planirali učinit. Provozat se ja, kum, brat i još jedan u plavome Cadillacu kabrioletu na čelu kolone, a u niko vrime poć ka delegacija sa pira u posjet maškaran, koje su činile maskenbal u Velikoj sali, dokle smo mi bili u Maloj sali. Vatrogasnoga doma u Mašogradu, naravno. Ali, nažalost, dogodilo se ča se dogodilo, tako da je ova gornja slika bila prva u koloni, a u nika doba je bidan Žuti, ka po jajima, doša doli kod nas u ime Maškar meni čestitat. Sve je bilo prožeto nekon čudnon atmosferon, moglo se lako dogodit da nikakvoga slavlja ne bude. Ja bi, naravno, poštiva svaku odluku njezinih, oni su odlučili da se ide i odradili smo to do kraja i na tome san in neizmjerno zahvalan. Ne baš kako smo planirali, ali je meni ipak bilo lipo, i na tome san in neizmjerno zahvalan. Sve iman fenomenalno dokumentirano u foto i video formatu i jedino ča ne mogu mome fotografu nikako oprostit, odsad do sto godin, ča mi nije snimija ono u dvorištu vatrogasnoga doma, kad su naš dolazak uveličali sa svin autan vanka, koje su jemale upaljene rotirke i sirene, a čak je i velika sirena zasvirala. Držali su me brat i kum da ga ne udušin kad mi je mrtav ladan izjavija da nije TO snimija.
Za par dan smo učinili medeni vikend ...
... malo smo trošili postole po zidinama, malo smo obašli najjužniji dil Dalmacije i Lipe Naše, skroz do Buiševe Vitaljine, i još dalje, kozjon stazon, do Prevlake. Arboretum Trsteno smo obašli inkognito, deboto ka lupeži, jer u treći misec, u nedilju ujutro, ne da niko ne radi, nego smo obašli cili Pelješac, po Korčule i tek u Pločan našli neki restoran da moremo obidvat. Njanci pizzerija oli fast food.
Posli smo điravali okolo, ka mladi ljudi bez obaveza. Ali, nije prošlo puno vrimena, na našin điravanjima smo dobili i najslaji dodatak. Bilo do Plitvica ...
... bilo do Zagreba ...
... do Piska ...
... ili samo do Pink Panthera, u Kaštel Starome ...
A bili smo mi i na druga mista. Mislin da će i Vinka dugo pantit izlet do Rijeke na dičje maškare ...
... ili svoju prvu vožnju onin nervoznin vrtuljkon, kad se nije znalo ko se više pripa od nji dvi ...
... pa je zagrlila mamu ka prilipak kad su se sašle i nije je molavala sve do doma.
Tradicija nan je posta odlazak u Šibenik na 3 kralja, ili dan ranije, kod prijatelja i njegovih, čestitat novu godinu. A đir do Šibenika bi ponovili uvik kad bi uvatili priliku i malo lipoga vrimena, pogotovo liti ...
A sad, ove dvi zadnje godine, otkad smo u dijaspori u Zapadnin Kaštiliman, nastojimo svaku zraku sunca iskoristit za šetnju, i naravno, za koju lipu sličicu ...
Jedino nan je još ostalo, prije škole, savladat vještinu plivanja, a ne ovako stanovnike mora gledat priko oka ...
Nakon onega mašogradskoga brainstorminga i završetka Mašogadura, ugrabili smo i jednu slobodnu nedilju. Radi koje san žrtvova i maškare u Glavogradu.
Bili smo gledat jedan lipi film. Animirani ...
... i ne triba van ni napominjat da je Vinka guštala gledat, i još je danima prepričavala kako ovi, kako oni, ča je oni patuljak reka i kako je ništo napravija.
A đavliji Amerikanci, kakvi već jesu, ni crtane filmove ne radidu samo za malu dicu. Vengo i za veliku. Tako da san i ja gušta gledat film, ali iz skroz drukčiji razloga nego Vinka. A primjetija san da i Zakonitoj nije bilo mrsko.
I tako, evo, dotirali smo do nula nula osan.
Govoridu da je najteži prvi sedan godin. To je, evo, fala Bogu, izad nas ...
I još, za kraj, nadan se da ću dogodine, u ova doba, post za godišnjicu nula nula devet pisat iz vlastitoga stambenoga prostora.
Zdravi i veseli bili! 
|
